Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

The Normal One

Jürgenu Kloppu jako se puno toga oprašta na račun karizme

Sve se definicije nogometa na kraju svedu na to da je dio industrije zabave. Jer u nogometu je temeljni cilj zabaviti navijače, pružiti im užitak. A u šoubiznisu je karizma barem jednako važna kao talent.

Jedan od mojih najdražih nogometnih likova je Jürgen Klopp. Zapravo, Jürgen Klopp je moj daleko najdraži nogometni lik i to upravo zbog svoje karizme. Lik je briljantan, Nijemac koji puno više sliči temperamentnom Mediterancu nego hladnom Germanu; visok 1,90, raščupane kose i neuredne brade, s hipsterskim cvikama, vječito u trenirci i tenisicama, nevjerojatne energije zbog koje stalno pleše na rubu živčanog sloma ili ekstaze.

Vidite, vrlo je lako moguće da ovo bude opis i genija i potpunog redikula. Zato je ključna stvar da, kad se takav lik pojavi, njegov karakter bude nešto što će se prihvatiti, da postane nastavak karaktera navijača. Nužno je da se ta energija uklopi u kulturu kluba i da se dogodi sinergija – onaj klik koji će sve zapečatiti i koji će dati legitimaciju karizmi. Klopp je to uspio u Dortmundu, gdje je naišao na odobravanje luđačkog Žutog zida, najveće stajaće tribine u Europi. Sedam godina je slušao You’ll Never Walk Alone i pri prijelazu u engleski nogomet nije slučajno odabrao liverpulski Kop u kojem je prepoznao kompatibilnost za svoju energiju.

Zbog toga mu taj Kop svašta oprašta.

Recimo, Brendan Rodgers je nakon 65 utakmica u Premier ligi na Liverpoolovoj klupi imao 117 bodova. Klopp je upravo odradio tu 65. utakmicu i ima jednakih 117 bodova, s identičnim omjerom od 33 pobjede, 18 neriješenih ishoda i 14 poraza.

Rodgers, vječno u odijelu, uredno izbrijan i fino počešljan, bio je konstantna meta kritika. Koliko je god bio dobar, a Liverpool je pod njegovim ravnanjem odigrao neke od najboljih utakmica u zadnjih 10 godina, vječno je bio odmjeren i prizeman. Non-stop je gurao mantru o radu i napretku koja nije baš dolazila do navijača. Ili barem nije bila ono što navijači žele čuti, a Rodgers nije bio dovoljno elokventan da im ponudi dio o zabavi radi koje dolaze na stadion i uspjehu za kojim su žudjeli. Nakon nekog vremena, krenulo je izrugivanje za sve nalik kiksu. Od jako dobrog trenera engleski tabloidi napravili su neznalicu, a sve je krenulo od toga što nije imao karizmu. Kop ga nije smatrao jednim od svojih, nije mu stao u zaštitu i Rodgers je postao laka meta za razvlačenje po medijima.

Nogomet se igra radi navijača i mi ih moramo ih zabavljati. Učinit ću vam život boljim!

„Nogomet se igra radi navijača i mi ih moramo ih zabavljati. Učinit ću vam život boljim!“ ispalio je obećanje u stilu hrvatskog političara Jürgen Klopp odmah na prvoj konferenciji za medije pri predstavljanju u Liverpoolu. Nije bilo bitno koliko je obećanje realno, bilo je bitno s koliko je karizme izgovoreno i da donosi nadu u koju se može vjerovati. Uklapalo se to u one stihove „Walk on, walk on; With hope in your heart; And you’ll never walk alone“ koje se čuju za vrijeme svake utakmice na Anfieldu i to je ljudima koji ih pjevaju bilo potrebno čuti.

„U ratu“,pisao je Napoleon Bonaparte svom bratu, „tri četvrtine uspjeha dolaze iz osobnog karaktera i prijenosa tog karaktera u odnosima s ljudima. Tek jedna preostala četvrtina se odnosi na balansiranje resursa i taktike.“

Klopp svoj karakter povezuje sa sasvim običnim ljudima. Bolje rečeno, mi u svojem karakteru prepoznajemo njegove crte. On nam je svima blizak, njegova karizma ne uključuje neku napuhanu i nedostižnu veličinu. Za razliku od svih najboljih trenera – a ovdje zaista mislim svih, jer posao na toj razini zahtjeva dozu ega i izvanserijske vizije koja nije objašnjiva prosječnom čovjeku – Klopp vidi svijet očima smrtnika, priča i ponaša se kao običan čovjek. On je zaista, kako se sam proglasio, „The Normal One“.

Vidi se to iz njegove komunikacije. Odbija igrati ispraznu igru intervjua u kojima baca klišeje, iskren je i potpuno autentičan. Jednom prilikom, dok je još vodio Borussiju, novinaru je odgovorio na pitanje pamti li prvi pornić koji je pogledao. Ako vas zanima, radilo se o izvjesnoj Josephine Mutzenbacher i širokim haljinama.

I sad kad su se neki već prebacili u drugi tab guglati, meni je od odgovora puno zanimljivije pitanje. Možete li zamisliti ijednog novinara da takvo pitanje postavlja ijednom drugom treneru? Onako neobavezno i sasvim normalno, kao da se znaju čitav život i da odmaraju negdje poslije roštilja i to nakon šeste pive. I možete li zamisliti da ijedan drugi trener odgovara ovako opušteno? Međutim, to je Jürgen – The Normal One.

S takvom karizmom, Kloppu se oprašta gotovo sve. Recimo, protiv Southamptona je igrao četiri puta i još nije upisao pobjedu. Prošli vikend, u trenucima kad se lomi prvenstvo i kad su bodovi ključni za hvatanje Lige prvaka, remi je prilično mršav ulov doma, a ni igra nije bila bogznašto. Ipak, Klopp je imao dobro opravdanje za neuspjeh. Redom: travnjak je bio suh; sudac ih je oštetio lošim suđenjem i kumulativno s dva nepotrebna kartona; za promašeni penal Jamesa Milnera kriv je vratar koji ga je ometao prije nego je ovaj izveo jedanaesterac.

Pobogu, da je to rekao itko osim Kloppa, mediji bi ga uništili. Kakav idiot moraš biti da se pravdaš da je domaći teren bio suh? Pa ismijali bi ga stotinama fotomontaža u kojima zalijeva travu. Ne samo da bi pokupio salve kritika, nego bi vjerojatno i FA požurio uručiti kaznu zbog neumjesnog ponašanja i napada na instituciju suca. Barem novčanu, ali neki treneri su za slične stvari dobivali i dvije utakmice suspenzije. Međutim, to je Jürgen – The Normal One.

„Nogomet se igra iz želudca, ne iz glave“ rekao je jednom Klopp želeći naglasiti koliko je važno igrati nogomet s osjećajem gladi za atrakcijom i željom za pobjedom. Iz te želje dolazi i njegov Gegenpressing, koji mu je postao zaštitni znak još na početku mandata u Dortmundu.

Godinama je gradio uspjeh tako što je smatrao kako je Gegenpressing najbolji playmaker kojeg može imati. Premisa je bila jednostavna – bilo je potrebno oteti loptu što bliže protivničkom golu, tako da u kontra napadu treba prijeći što manje prostora.

Uzbudljivi i pomalo divlji nogomet u početku je davao rezultate na ekstremno visokoj razini jer su se protivnici teško adaptirali na potpunu promjenu paradigme. Klopp nije trebao loptu da bude fantastično učinkovit, nego se hranio iz kaosa koji je proizvodio visokim presingom nevjerojatnog intenziteta. Često, kad ne bi vezna linija Dortmunda imala rješenja, napucali bi loptu visoko u aut i onda je na 20 metara od suparničkog gola pokušali oduzeti i preskočiti čitav proces kreacije. Bio je to Kloppov zaštitni znak i odjednom je davao dvije naizgled nespojive stvari – defenzivnu kontrolu terena i brzi ulazak u izgledne šanse.

Međutim, suparnici su nakon nekog vremena pronašli odgovor i na genijalnije koncepte od ovoga. Gegenpressing je učinkovit dok lopte osvaja u napadačkoj trećini, na polovici terena i dalje zahtjeva da se prijeđe 50 metara i da se šansa kreira. Tako, kako bi zaobišli mogućnost da izgube loptu, manje momčadi su jednostavno odbijale igrati. Na Kloppov su se način adaptirale tako da su jednostavno ispucavale loptu bez pokušaja da nešto odigraju, prepuštale su inicijativu potpuno na stranu Borussije i one su bile te koje su čekali šanse iz grešaka. A, obično bi ih i dočekale.

Klopp je bio svjestan da mu treba potpuno svježi start i nova ideja.

Našao se u Premier ligi, gdje ogromna većina klubova iz donje polovice tablice nema apsolutno nikakve aspiracije graditi igru i bez ikakvih problema odlučuje preskakati sredinu, do te mjere da su im duge lopte postale identitet momčadi. U takvim uvjetima, Gegen nije učinkovit, koliko god njegov intenzitet bio dopadljiv. Nadogradio je svoju ideju, čak je i promijenio uloge nekim igračima. James Milner je postao lijevi bek, a Jordan Henderson je dobio sasvim novi set zadataka te je postao playmaker ekipe i čistač iza prve linije presinga. Liverpool je prigrlio neke od postulata pozicijske igre, pa čak i promjenu formacije iz Kloppovih omiljenih 4-2-3-1 u 4-3-3.

Ali stare navike ne izumiru lako. Klopp protiv jačih ekipa igra mnogo bolje, ponajprije zato što one ostavljaju prostor kojeg on uživa napadati. Tako, kad se zatvori međusobna tablica između klubova koji zauzimaju prvih šest mjesta, Liverpool na njoj zauzima prvo mjesto. Ako je na čelu tablice s izravnim konkurentima, a grčevito hvata četvrtu poziciju na ukupnoj ljestvici, znači da gubi abnormalno mnogo bodova protiv slabijih ekipa od kojih ima kvalitetom superiorniji kadar i protiv kojih su bodovi imperativ.

Povijest se ponavlja i te ekipe se povuku. Jednostavno odbiju igrati i uskrate Liverpoolu prostor za tranziciju, ali jednako tako i prostor između linija iz kojeg kreiraju Philippe Coutinho, Roberto Firmino i Adam Lallana. Adaptacija ideje i nadogradnja ipak nisu bili toliko ekstremni da se u malim utakmicama, koje Liverpool mora pobjeđivati, oplodi bodovni kapital zarađen u derbijima.

I svi ti posijani bodovi na utakmicama koje se podrazumijevaju svakom navijaču Liverpoola stvar su koja bi se malo kome tolerirala. Ipak, koliko god malo do kraja bilo, Liverpoolu ponovno visi ulazak u Ligu prvaka, što bi bila katastrofa. A Klopp je gotovo pa potpuno izuzet od kritika.

Jedan od čestih alibija ne-kritičara su i ozljede kojih ima abnormalno puno. Zbog toga što su prošle godine završili tek osmi, bili su slobodni od europskih natjecanja i ove će godine odigrati tek 47 utakmica u sezoni. Za usporedbu, to je 20-ak utakmica manje nego što ima Manchester United. Pa opet, Liverpool ima više ozljeda, i to mahom mišićnih te oštećenja vezivnog tkiva, što je jasan indikator lošeg treninga i previsokog intenziteta rada od kojeg trener ne smije biti aboliran.

Da, Kloppova momčad igra nogomet koji dolazi iz želuca, ali ako ne upotrijebite glavu dolazi do ozljeda i ključni igrači, kao što su Jordan Henderson i Sadio Mané, propuštaju kraj sezone. Nesrazmjer količine ozljeda kod Kloppa i ostatka vrhunskih trenera nešto je što je već odavno postalo pravilo i što ga je stavilo na tron kritika gurua za fizičku pripremu Raymonda Verheijena, koji za razliku od Kloppa i nije toliko pristojna i ugodna osoba.

Doduše, ne znači ta njegova bahatost da ovaj put nije u pravu i da Klopp nije kriv za probleme s ozljedama. Uostalom, od Liverpoola se očekuju i mnogo bolji rezultati protiv čitavog niza slabijih ekipa, kao i uvjerljivija igra s više šansi i više kombinatorike.

Jer temeljna ideja šoubiznisa je da svojim predstavama učinite nečiji život boljim. Samo, u šoubiznisu je karizma jednako vrijedna kao talent. Zato nitko ne voli Raymonda, ali svi vole Jürgena.