Kad je gradonačelnik Bilbaa Josu Ortuondo izašao u javnost s prijedlogom da se ogromna parcela u centru grada ustupi fondaciji koja će izgraditi novi Guggenheimov muzej, već idući dan mu je na vrata pokucala španjolska policija koja je došla istražiti eventualnu korupciju. Jednostavno, morala je biti riječ o korupciji ili o čistom ludilu s obzirom na to da je gradonačelnik odlučio pokloniti najvrjedniju gradsku zemlju uz rijeku Nervión i uložiti još 80-ak milijuna eura u projekt za koji naprosto nije bilo publike.
Bilbao je lučki grad, većina od milijun stanovnika koliko živi u široj okolici je izravno vezana uz luku i mahom se radi o potomcima radničkih obitelji, a sam grad nema neko kulturno središte koje je okupljalo ljude. U cijeloj 1994., kada je iznesen prijedlog izgradnje, svi muzeji u gradu su zajedno imali manje od 100.000 prodanih karata i svi su do jednoga ovisili o potpori iz gradske i državne blagajne. I onda je netko došao na ideju da Bilbau treba još jedan muzej — i to ogromni, jedan od najskupljih koji su ikad napravljeni, neobičnog oblika s fasadom od stakla i titana.
Međutim, Ortuondo je znao da, ako stvorite ponudu, potražnja će doći sama po sebi.
Posjetitelji koji su navalili u Bilbao u prve tri godine su kroz razne poreze i povećanu potrošnju u gradsku blagajnu ubacili preko 100 milijuna eura, čime su pokrili sve troškove izgradnje, a od 2000. do danas Guggenheimov muzej gradu donosi čisti profit. S više od milijun posjetitelja godišnje, Guggenheim muzej Bilbao je potpuno promijenio način na koji ljudi gledaju na muzeje i stvorio poseban efekt: privatni su investitori sami dolazili gradonačelniku Ortuondu sa željom da ulažu novac u grad koji je od 1997., kada je muzej otvoren, potpuno promijenio izgled.
U cijeloj priči u kojoj se računaju samo pobjede prečesto se zaboravi da one najslađe donosi dugoročna strategija te kontinuitet rada i ideje
Sinoć negdje poslije ponoći Daniel Levy i Mauricio Pochettino su imali prilično dobar razlog da nazdrave čašom vrhunskog viskija jer su odradili vrhunski posao. Kad je u prosincu prošle godine potpisivao produženje ugovora s Tottenhamom,Toby Alderweireld je insistirao na aneksu u kojem je ugrađena odštetna klauzula od 25 milijuna eura. Klauzula koja je vrijedila do jučer.
I ta klauzula nije bizaran dio priče. Isticao mu je ugovor i on ga je htio produžiti,bez obzira na to što je negdje drugdje mogao dobiti veću plaću. Svidjelo mu se to što Pochettino radi, bio je dio momčadi i vjerovao je projektu, ali je istovremeno klauzulom koja je u suštini složena kao poništenje tog produžetka i potencijalni izlaz već ovo ljeto htio zaštititi sam sebe od manjka ambicija uprave s obzirom na to da Tottenham uporno nije dovodio pojačanja u ligi u kojoj su ama baš svi sumanuto trošili.
Puno bizarniji dio priče je taj da tu klauzulu ama baš nitko nije aktivirao.
Prošle je sezone Alderweireld započeo 33 od 38 utakmica u Premier ligi koju je Tottenham završio na četvrtom mjestu, započeo je 12 od 13 utakmica u Ligi prvaka u kojoj je Tottenham igrao u finalu, a prije toga je započeo šest od sedam utakmica za Belgiju na Svjetskom prvenstvu na kojem je osvojio treće mjesto. Dakle, igrač koji je u ožujku navršio 30, koji nema problema s ozljedama i dokazao se na najvišem nivou, nije dobio ponudu koja bi aktivirala izlaznu klauzulu prema kojoj ga se moglo potpisati po cijeni za koju već odavno ne možete dobiti vrhunskog igrača. U isto vrijeme, Leicester i Manchester United se natežu hoće li transfer Harryja Maguirea koštati 70 ili 80 milijuna eura.
Teško da je riječ o tome da nitko živ nije vidio da je Alderweireld vrhunski igrač kojeg se može uzeti na sniženju i kojem se isplati dati plaću kojom bi ga se privuklo. Puno je izglednije da je ponovo je riječ o stvaranju ponude i potražnji koja dolazi s tim.
Dok Leicester pumpa cijenu Maguireu i dok agent javno na televiziji analizira njegove kvalitete, Tottenham se trudio da Alderweireld bude što je moguće manje vidljiv. Klub ga nije slao na press konferencije, nije se hvalio njegovim brojkama na društvenim mrežama, a jedine slike koje je objavljivao su bile one na kojima je Alderweireld nosio kapetansku vrpcu. Poruka koju su Spursi pokušavali poslati u javnost bila je da Alderweireld nije u ponudi, bez obzira na to što je bio dostupan po smiješno niskoj cijeni za igrača takvih kvaliteta.
Dio je to eksperimenta koji u Tottenhamu već neko vrijeme traje.
“Mislim da je analitika kojom se procjenjuje kvaliteta igrača iznimno bitan dio rada, ali ako ste igrali košarku onda znate da je element kontinuiteta nemoguće kvantificirati“, izjavio je Bob Myers, generalni menadžer Golden State Warriorsa taman prije nego što će osvojiti prvi naslov u ovoj eri. “Igranje s istom grupom ljudi na duže vrijeme vas čini boljima. Nemam točne brojke koliko, ali čini vas boljim.”
Iako stoji činjenica da Tottenham nije kupio igrača suludo dugo vremena za klub koji je godinama u vrhu Premier lige, isto tako stoji i ona da jezgra ove momčadi ima kontinuitet i da Levy uspijeva zadržati igrače usprkos onome što se percipira kao manjak ambicije. I to je teža stvar nego što se čini, bez obzira na to što se lova za transfere preusmjerava u povećanje plaća i održavanje postojećeg kadra.
Osim Real Madrida i Barcelone te možda još Manchester Cityja, svi klubovi na svijetu su prodajni —jer čak kad im ta prodaja nije financijski nužna kao što je nužna klubovima HNL-a ili nekim manjim klubovima iz liga Petice, igrači traže izazov na višoj stepenici. Ne radi se nekad niti o čistoj lovi koliko o tome što neki drugi klub može ponuditi. Uostalom, i sam je Tottenham prošao takav slučaj s Lukom Modrićem i Garethom Baleom, koji nisu više željeli igrati za klub i koji su po svaku cijenu tražili izlaz u Real Madrid. Levy se u tim situacijama znao ponašati i u pregovorima je bio sposoban izvući maksimum, a to je onda oko Tottenhama stvorilo određenu reputaciju.
Od Harryja Kanea nadalje, takvih ponuda je bilo i sad. Teško je vjerovati da Alderweireldov agent nije dobio baš niti jedan poziv u kojem bi se inicijalno raspitali o njegovoj dostupnosti i želji da napusti Tottenham. Stvar je u tome što te želje nije bilo i to je daleko najveći uspjeh koji su Levy i Pochettino napravili. Stvorili su situaciju u kojoj nema ponude čak i kada igrač ima smiješno nisku otkupnu klauzulu, promijenili su reputaciju iz one u kojoj se kod njih skupo kupuje u onu u kojoj se kod njih ne može kupiti. Zapravo, stvorili su obrnuti Bilbao-efekt koji u perspektivi može potpuno promijeniti izgled kluba.
I i dalje stoji činjenica da Tottenham nema trofeja.
Ljudi vole pobjede, takvi smo i uvijek tražimo potvrdu da je ono što radimo dobro. Problem je u tome što je na kraju sezone samo jedan pobjednik, a mnogo gubitnika. Stoga je utješna nagrada realizacija velikog transfera, što mnogi doživljavaju kao male trijumfe koji ih ispunjavaju osjećajem superiornosti nad suparnikom, uz neko prešutno obećanje da će tim transferom postati bolji. Veliki transfer u očima navijača u startu donosi osjećaj pobjede i obećava buduće trijumfe na terenu, a Tottenham ni to nije pružao.
Zato je Tobyjeva dilema toliko važna. U cijeloj priči u kojoj se računaju samo pobjede, bile one velike ili ove male, prečesto se zaboravi da najslađe pobjede donosi dugoročna strategija te kontinuitet rada i ideje. I zato su Levy i Pochettino zaslužili svoju čašu viskija kojom su nazdravili nakon što je istekao rok u kojem je Alderweireld mogao napustiti klub.
