Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Trčanje pred rudo

Trka je najprecjenjeniji element nogometa. Dobar primjer je Mario Mandžukić

Kaže se da nešto zaista shvaćate kad ste pojam sposobni objasniti u dvije rečenice. Johan Cruijff zaista je shvaćao nogomet. Shvaćao je i trčanje u nogometu pa ga je objasnio ovako: „Mediji obično miješaju brzinu trčanja s uočavanjem. Ako krenem ranije nego netko drugi, djelovat će da sam brži.“

Kada pričamo o trčanju u nogometu, kod nas su dominantne dvije struje svijesti. Jedni cijene borbene igrače koji gutaju kilometre, a drugi stoje kod toga da onaj tko zna nema potrebu trčati. Ukusi su različiti i na njih se ne može utjecati; imate pravo cijeniti i borbene maratonce i spore umjetnike. Uostalom, poanta nogometa je različitost. Međutim, ukusi nisu uvijek jednaki činjeničnom stanju. Cruijff je imao svoje ukuse, ali je shvaćao igru. Znao je da je trčanje ključno, ali je istovremeno znao da je od toga koliko trčiš mnogo bitnije kada i kako.

Moderni je nogomet pregazio umjetnike koji ne trče. Ne da više nema mjesta za Ferenca Puskása i njegov pivski trbuh, nema ni za Juana Romána Riquelmea.

Nisam upoznao nikoga tko će reći kako mu Riquelme nije drag, tip je goli genijalac i umjetnik lopte, ali svi znamo da je trom u kretanju i prespor na lopti za igru koja se maksimalno ubrzala. I ta njegova sporost veći je problem u napadu nego u obrani, jer ga je previše lako staviti pod pritisak. Volimo ga, ali naši ukusi se ne podudaraju s činjeničnim stanjem. Presing je postao identitet modernog nogometa, njegovo kucajuće srce. Svi uspješni treneri danas igraju presing. Bez iznimke. Samo je razlika u intenzitetu i dijelu terena na kojemu aktiviraju svoje presing sheme.

Međutim, jednako kao što se može premalo trčati, može se trčati i previše.

Presing ima svoje zakonitosti, daleko je to od bezglavog naganjanja lopte i suparničkih braniča. Ne zasniva se  na trčanju, nego na  prostoru i kontroli opcija, za što je ključna struktura momčadi te ispravno uočavanje situacija u igri. I tu prevelika borbenost može odmoći.

Za primjer takvog slučaja dovoljno je vratiti se u München, na uzvrat osmine finala Lige prvaka prošle sezone. Juventus je u uzvratu fantastičnim presingom razvalio Bayern. Gosti su vodili 2:0, kontrolirali su utakmicu i izgledalo je da su sigurni u prolaz dalje. U 72. minuti u igru ulazi Mario Mandžukić umjesto Álvara Morate i utakmica se preokreće. Naravno, Mandžukić nije kriv za Juventusovo ispadanje; to bi bio sasvim šarlatanski zaključak, posebno ako znamo kako je Pep Guardiola pogodio sa svojim taktičkim promjenama. Međutim, Super Mario je svojom agresivnošću odmogao svojim suigračima.

Mandžukić je takav igrač – srčan, borben, pa i prkosan.

Ulaskom s klupe htio je dokazati koliko je dobar i da su u Bayernu pogriješili kad ga je Pep otpisao. Svjež i željan krvi naganjao je loptu u zadnjoj liniji pokušavajući staviti stopere pod pritisak. Nije napravio apsolutno ništa. Barem ništa dobro, s obzirom na to da je Juventus igrao 4-3-3, pa je njegovo bezglavo trčanje otvaralo centralnu zonu terena. Joshua Kimmich i David Alaba su sa stoperskih pozicija prilično jednostavno odigravali dodavanja u sredinu, preko pozicije koju je trebao držati odlutali Mandžukić.

Kad su na klupi Bayerna shvatili da njegovo trčanje ne odgovara onome što radi ostatak momčadi, da svojom pretjeranom agresivnošću ruši strukturu momčadi, ciljano su odvlačili Mandžukića spuštanjem Artura Vidala kojeg je on pratio. Kimmich i Alaba su onda imali jednostavnu zadaću spuštati lopte u centralnu zonu, Juventusov vezni red je morao preuzimati, a Bayern je jednostavno dolazio na krilne pozicije. Potpuno zatvoreni i bezidejni Bayern vratio se u igru baš zbog  toga što je trčanje najprecjenjeniji segment nogometa i što često agresivnost i srčanost naprave više štete nego koristi.

Nije bitno koliko igrač trči. Bitno je kako trči.

Real Madrid je s Carlom Ancelottijem osvojio Ligu prvaka. U teoriji, Cristiano Ronaldo, Gareth Bale i Karim Benzema iza sebe trebaju barem dva Claudea Makéléléa koji će kompenzirati manjak njihovog obrambenog doprinosa. Ancelotti je imao Luku Modrića, Xabija Alonsa i Ángela Di Maríu – jednog ostarjelog i jednog fizički inferiornog playmakera, te krilo. Ne da oni izgledaju obećavajuće u pokrivanju prednje trojke, nego se na prvu čini da treba još netko tko će njima čuvati leđa. Međutim, radi se o tri iznimno inteligentna igrača koji odlično shvaćaju prostor. U svim knockout utakmicama Real Madrida te sezone protivnici su istrčali više, ali trojac u sredini Real Madrida znao je kako trčati. Baš poput Cruijffa, nije bilo bitno što su sporiji ili što imaju manji kapacitet trke, sve dok dovoljno ranije krenu po loptu.

Za većinu ljudi Pedro nije agresivan ni srčan. Rijetko kad ćete vidjeti da naganja loptu od stopera do stopera. Ali Pedro je mnogo bolji presing igrač od Mandžukića

Prirodno je da ljudi više cijene borbene igrače. Netko tko ima očite nedostatke u tehnici često dobije simpatije na račun truda. Tu nema ništa čudno. No, pitanje je pokriva li zapravo trčanje nedostatke u igri ili samo sakriva činjenicu da je kontraproduktivno.

Uzmimo za primjer Pedra. Da se zove Peter i da je svoj nogometni put započeo u Birminghamu ili da je neki Pero iz Bjelovara, duboko sam uvjeren da bi u najboljem slučaju završio kao niželigaš. Igrač ne baš dominantnih fizičkih kapaciteta, sa 167 centimetara visine i tehnike koja ne očarava jednostavno ničim ne bi iskakao u većini kultura. Ali imao je sreće i nogometno je odrastao u Barceloni, a ne u Birminghamu ili Bjelovaru.

Još jedna Cruijffova izjava ticala se tehnike: „Tehnika nije žongliranje loptom 100 puta. To može svatko uvježbati, a onda možete ići raditi u cirkus.“ Gdje drugi vide Pedra kao igrača koji ne može predriblati čuvara, Cruijff vidi krilnog igrača koji savršeno dodaje iz prve i na taj način stvara višak, tako da mu je dribling samo višak vremena. Gdje drugi vide igrača koji nije ni brz ni pretjerano borben, on vidi napadača koji uvijek kreće na vrijeme.

Bio je dio Guardiolinog stroja, a sada je uklopljen u mašinu koju Antonio Conte gradi u Chelseaju. Ako ste stigli do ovdje s čitanjem teksta, onda vam ne trebam objašnjavati razliku u nogometnim stilovima dvaju trenera. Možda to dovoljno slikovito govore anegdote po kojima je Guardiola za svoju bazu u godini odmora od svih američkih gradova izabrao baš New York zbog galerija moderne umjetnosti, a Conte je u talijanskom kampu igračima dijelio Sun Tzuovo Umijeće Ratovanja.

Stvar je ukusa hoćete li preferirati Pepovu svilenkastu igru ili Conteov ratnički gard, plavuše ili brinete, čokoladu ili vaniliju. Ovdje je ionako riječ o Pedru, liku koji se uspješno uklopio u oba sistema različitih stilova. Ono što se ističe jest činjenica da je Pedro jedan od najboljih defenzivnih igrača svojih momčadi. Njegova nogometna inteligencija i razumijevanje prostora čine ga savršeno borbenim. Njegovo trčanje pokriva sve njegove nedostatke u igri, a rijetko kad ćete vidjeti da naganja loptu od stopera do stopera. Za većinu ljudi Pedro nije agresivan ni srčan. Ali Pedro je mnogo bolji presing igrač od Mandžukića.

Ako ne želite imati napadača kojem trebaju četiri zicera za postizanje gola, ako ne želite veznjaka kojemu za dodavanje trebaju četiri dodira, zašto onda težiti igraču koji radi četiri koraka koja može odraditi u jednom. Takvog igrača ne trebamo zvati borbenim – on je samo neefikasan.

Trčanje jest temelj nogometa, ali nije njegova esencija. Pretjerana borbenost je isprazna, jer često napravi više štete nego koristi. Presing ima svoje zakonitosti i ne zasniva se na trčanju, nego na  prostoru i kontroli opcija, za što je ključna struktura momčadi i ispravno uočavanje situacije u igri. Od toga koliko trčite puno je bitnije kako trčite. Od luđačkog sprinta puno je bitnije krenuti na vrijeme.