Biti nogometni trener na najvišoj razini vjerojatno je jedan od najusamljenijih poslova na svijetu. Pobjede pripadaju svima, a porazi su najčešće samo njegovi jer njemu je u opisu posla da napravi nešto više. Ipak, tu i tamo se dogodi iznimka kao indikator da je trener prerastao momčad koju vodi i došao do nedodirljivog statusa koji svjedoči o njegovoj veličini i kvaliteti posla kojeg je obavio.
Jedan od takvih slučajeva Tottenhamov poraz u finalu Lige prvaka, nakon kojeg nitko normalan nije analizirao što je Mauricio Pochettino pogriješio u pripremi i s kojom je krivom pretpostavkom ušao u utakmicu. Čovjek je napravio sve što može, radio je sve što može godinama unatrag i svoju prilično limitiranu momčad odveo do finala Lige prvaka.
“Tottenham Hotspur je 30 godina naših života bio nepouzdan klub, bez kralježnice i mekan, smeće“, izjavio je Gary Neville komentirajući za Monday Night Football. “Mogli ste gubiti 2-0 od Tottenhama, ali ste uvijek mislili kako ćete na kraju pobijediti 5-2. I obično biste pobjeđivali.”
Neville je u tom trenutku zvučao poput djeteta koje s visoka gleda na sve oko sebe. On vjerojatno ni dan danas nije potpuno svjestan koliko je privilegiran što je od samog početka svoje karijere bio u dominantnom klubu koji je vodio jedan od najboljih menadžera svih vremena i koliko je Manchester United financijski drugačiji od većeg dijela lige. Međutim, nije da je u svojoj izjavi potpuno promašio poantu — Tottenham je imao auru luzerskog kluba.
On je vrhunski nogometni trener i ‘samo’ to. Ne stvara hype oko sebe, nije ni blizu statusa rock zvijezde kakav u medijima imaju neki od njegovih kolega
U tom kontekstu epizoda u kojoj je Tottenham završio u finalu Lige prvaka ima puno veću težinu. Nitko ga ondje nije očekivao, to nije klub koji u očima javnosti pripada onamo i sama činjenica da je Tottenham izgubio tu utakmicu bila je skrivena iza činjenice da je uopće došao do nje.
Uostalom, to je pokazivala i bilanca na bankovnom računu. Dok su svi uobičajeni favoriti za osvajanje Lige prvaka trošili na pojačanja, Tottenham je svoje kupovine pokrivao prodajama. Zapravo, čak su i klubovi koji se bore za goli premierligaški život bili u neusporedivo većem minusu dolaznih i odlaznih transfera od Pochettinovih Spursa. U svijetu modernog nogometa transferi su odgovor na sve i momčadi se svake sezone mijenjaju do neprepoznatljivosti, a Tottenham je svojim poslovanjem bio nešto poput jednoroga iz kojeg igrači nisu odlazili u jače klubove, a niti su Spursi kupovali tek toliko da bi nekoga kupili.
Bio je to zanimljiv eksperiment kako bi se dobila standardizirana momčad, a eksperimenti su uvijek privlačni jer nam bude znatiželju da vidimo nešto nesvakidašnje. U eri nogometa kada je kupnja prihvaćena kao glavni način uspjeha, Spursi su se odlučili za gradnju momčadi preko kontinuiteta. I koliko god to bilo drugačije, kada United u pet godina potroši gotovo 700 milijuna eura na pojačanja, nije izgledalo kao da Tottenham ima neke šanse u igri s velikim dečkima.
Međutim, Tottenham je imao Pochettina.
Koliko god finale Lige prvaka bilo kruna epizode u Londonu i neka vrsta diplomskog rada, toliko je veći uspjeh drugo i treće mjesto koje je ostvario u Premier ligi. U Ligi prvaka je imao sreće; Ajax u polufinalu je prošao debelo u sudačkoj nadoknadi, a protiv Manchester Cityja u četvrtfinalu je Raheem Sterling u zadnjim minutama promašio gol koji bi izbacio Spurse. No, u Premier ligi sreća kao dugoročni faktor ne postoji: Pochettino je s Tottenhamom odradio po 38 kola i jednom je završio drugi, jednom treći i jednom četvrti, ostavljajući iza sebe klubove s puno većim budžetima i trenere koji su trošili neusporedivo više od njega.
Ta ligaška izdanja su zapravo bila dokaz koliko je Pochettino dobar trener i koliko dobar posao radi. Razvijao je mlade igrače, radio je s robom iz drugog ili trećeg ešalona europskih pojačanja, krpao se kad je imao problema s ozljedama, borio se s luzerskim mentalitetom kluba koji je konstantno bio blizu, ali nikako zapravo u borbi s velikim dečkima. Jednako kao što nije pripadao u finale Lige prvaka, tako nije pripadao ni među četiri najbolje momčadi u ligi, ali onamo ga je doveo Pochettino i ondje ga je, a to je još važnije, zadržao nekoliko godina uzastopce usprkos tome što mu Uprava nije dovodila pojačanja.
“Rezultati na kraju prošle i početkom nove sezone u Premier ligi su bili razočaravajući, ali dugo smo razmišljali i odugovlačili s donošenjem ove odluke“, izjavio je Tottenhamov predsjednik Daniel Levy kada je u studenom prošle godine dao otkaz Pochettinu. “Nije to bila odluka koju je Odbor olako prihvatio, niti je žurio s njom, ali smo se morali razići.”
Takve stvari se događaju. Pochettino je u Tottenhamu proveo pet i pol godina i zbilja je prerastao klub u nekim stvarima. Nakon poraza, iako je to u opisu posla trenera, nisu se secirale njegove odluke nego se kritizirala uprava kluba koja treneru nije omogućila adekvatne uvjete za rad. Došlo je do zasićenja unutar samog kluba i svlačionice, a kod Pochettina je došlo do frustracije i više puta je kritizirao klub zbog manjka ambicije i lošeg mentaliteta.
Međutim, prošlo je gotovo godinu dana otkako je Pochettino dobio otkaz u Tottenhamu i još uvijek je bez posla.
Trener koji je doveo Tottenham do finala Lige prvaka i koji je s njim rutinski završavao u top 4 Premier lige, bez obzira na to što dvije godine nije potrošio niti funte na pojačanja, sjedi doma i čeka da ga netko pozove. Andrea Pirlo je preuzeo Juventus, Ronald Koeman je dobio Barcelonu, a Pochettino je još uvijek bez posla. Zapravo, jedini klubovi za koje se zna da je Pochettino s njima pregovarao — a takve stvari se obično saznaju nakon nekog vremena, baš kao što je bio slučaj s Nikom Kovačem u Bayernu kada se doznalo točno koji je izbor bio — bili su Benfica i Monaco.
Jasno je da će Pirlo kao legenda kluba i talijanskog nogometa imati dobar status u Juventusu i da će preskočiti neke stepenice da bi došao u klub. Slično vrijedi za sve velike igrače i to je normalni slijed događaja, takvi ljudi sa sobom nose određen autoritet kakav netko sa strane ne može imati. Isto tako kao što je jasno da Koemanu ide na ruku to što je igrao u Barceloni i što je upoznat s kulturom kluba koja je poljuljana stanjem oko predsjednika, za razliku od Pochettina kojemu je minus to što je igrao u Espanyolu. Sve su to razumljive stavke oko izbora novog trenera, ali one ne mijenjaju to da je Pochettino svoju kvalitetu dokazao i da je provjereno vrhunski trener, jedan od najboljih na svijetu.
Međutim, njemu poziciju trenera ne nude najbolji klubovi na svijetu nego Benfica i Monaco, koji su ipak u drugom ili trećem razredu europskog nogometa, uz svo dužno poštovanje njihovoj tradiciji.
Jedino logično objašnjenje za takvo preskakanje je to što veliki klubovi — a tu ne ciljam isključivo na Juventus i Barcelonu, postoji još dovoljno velikih klubova koji se muče s rezultatima, a na klupi imaju puno lošije trenere od njega — smatraju da je Pochettino trener za male klubove ili im jednostavno nije dovoljno atraktivan i dovoljno jaka ličnost.
Istina je negdje na pola puta.
Pochettino je u Tottenhamu imao kontrolirane uvjete bez prevelikih pritisaka javnosti i to je sigurno faktor u odluci. Imao je potpunu slobodu kreiranja igre i kadra, a imao je i dovoljno vremena da napravi ono što je zamislio. Riječ je naprosto o metodičnom treneru koji pedantno obavlja svoj posao i kojem je u tom kontekstu vrijeme ključan aspekt uspjeha. Istovremeno, nije imao probleme s upravom jer je radio na uvođenju mladih talenata u prvu postavu i stvaranju igrača, što je bilo ključno za Levyjev način poslovanja. Pochettino je u Tottenhamu bio win-win situacija, pravi čovjek na pravom mjestu, a nije baš za očekivati da će imati toliko mira u nekom velikom klubu i da će moći vući poteze bez pritiska ili imperativa rezultata, bez obzira na neusporedivo veći novac za pojačanja koji će imati na raspolaganju. Iz te perspektive, rad u Tottenhamu je imao niz prednosti koje će teško dobiti u većem klubu.
Međutim, ta polovica puta je vjerojatno ravnija kada istina ide prema tome da Pochettino nije dovoljno atraktivan. On je vrhunski nogometni trener i ‘samo’ to. Ne stvara hype oko sebe, nije ni blizu statusa rock zvijezde kakav u medijima imaju neki od njegovih kolega, a iako je imao pristojnu nogometnu karijeru, nigdje nije stvorio legendarni utjecaj koji sada može iskoristiti.
Njegov trenutak slave bilo je to finale Lige prvaka, njegov javni profil je tu bio na vrhuncu i tad nije bilo važno što nije karizmatičan prema novinarima, što ne baca dovitljive izjave i što nije zvijezda. Imao je rezultat i status čovjeka koji je klub dovukao do te točke. Glupo je reći da mu je u tom trenutku “proš’o voz“ jer je gotovo sigurno da će u dogledno vrijeme dobiti posao među trenerskom elitom budući da je malo toliko kvalitetnih nogometnih trenera, ali činjenica je da treneri ispadaju iz mode i da vrlo brzo izgube status.
“Nekad razmišljam i o tome kako bih se volio odmoriti, ali to je luksuz u ovom poslu“, pričao je Slaven Bilić u intervjuu za Telesport prije tri godine opisujući koliko nogomet ponekad može biti brutalan. “Može si Guardiola priuštiti sabbatical od godinu dana u New Yorku, Klopp može sigurno nekoliko mjeseci, ali nema nas puno takvih i ja nisam ta kategorija. Eto, Marcelo Lippi si je svojevremeno uzeo godinu dana nakon što je osvojio sve s Juventusom i Italijom, a poslije te godine ga nije tražio više nijedan elitni klub.“
Ni Pochettino nije u kategoriji s Pepom Guardiolom i Jürgenom Kloppom, a s njima dvojicom treba ubaciti još i Joséa Mourinha o kojem možete misliti što želite, ali on je medijska zvijezda i na račun toga će uvijek biti privlačan. Osim njih trojice, nitko nije ta kategorija i svi drugi svakim danom svog odmora ispadaju iz mode; svakim danom prolazi voz kojim se udaljavaju od vrhunskog posla.
Čak i kada taj posao zaslužuju kao što ga zaslužuje Mauricio Pochettino.
