Kada je Mateo Beusan u Oku sokolovom davao tumačenja spornih situacija, obično se pozivao na seminare i upute boarda.
Taj mitski board je zapravo IFAB. Još tamo 1886., puno prije nego što je osnovana FIFA, nogometni savezi svih zemalja Ujedinjenog Kraljevstva održali su sastanak u Manchesteru kako bi se dogovorili oko pravila po kojima će se igrati nogomet. Bilo je besmisleno da svako selo ima svoju inačicu pravila i da dolazak nekome u goste implicira objašnjavanje kako se na tom stadionu pravilno izvodi aut, tako da su se predstavnici nogometnih saveza Engleske, Škotske, Walesa i (tada još čitave) Irske odlučili naći na jednom mjestu i organizirati sastanak na kojem će se unificirati pravila. Kako bi to postigli, osnovali su IFAB, International Football Association Board; tijelo koje je postavljalo, mijenjalo, prilagođavalo i tumačilo nogometna pravila.
Osnivanje IFAB-a je možda i ključni trenutak u kojem je nogomet zaista postao sport. Do tog je trenutka bio amorfna kombinacija ragbija, kriketa i nekoliko drugih igara čija su se pravila po potrebi ubacivala.
Recimo, prva knjiga o nogometu bila je brošura koju je napisao sir Charles William Alcock, čovjek koji je poznat po tome što je pokrenuo FA Cup, a uopće nije spominjala dodavanje. Alcock je objašnjavao kako, kad vaš suigrač uzme loptu i krene trčati u napad, treba trčati za njim kako biste pričekali loptu koja se može odbiti. Nije bilo potrebe uključivati pravilo o zaleđu kada se lopta vrlo rijetko planski dodavala. U Škotskoj, gdje je nogomet kao derivat ragbija manje miješan s kriketom, a puno više s različitim keltskim konjičkim igrama, paralelno se razvijao stil igre koji je poticao upravo dodavanja i kada bi se Škoti i Englezi susreli odigrati nogometnu utakmicu, ispadalo je da igraju dvije prilično različite igre.
Nogomet je pokvaren pohlepom, politikom i korupcijom te ga u tom segmentu treba popravljati iz temelja. No, pravila igre su dobra i njih ne treba drastično mijenjati
Uostalom, temelj nogometa bio je da je bilo zabranjeno nositi loptu u rukama. To je bilo nešto najbliže univerzalnom pravilu — jer ako možete nositi loptu u rukama, onda već pričamo o ragbiju. Međutim, u puno je slučajeva to značilo da možete odbiti rukom loptu koja leti zrakom ili da čak možete uhvatiti loptu, pa je sebi nabaciti na volej kako biste pucali prema suparničkim vratima, što je razvoj igre u različitim mjestima vodio u različitim smjerovima. IFAB je to poravnao. Nogomet se u Engleskoj, Škotskoj, Walesu i Irskoj počeo igrati po istim pravilima. Od tog trenutka ste točno mogli znati što očekivati, bez obzira kojem klubu ili školi išli u goste.
Kad je u Parizu osnovana FIFA, tvorci nove organizacije su IFAB-u priznali nadležnost nad pravilima i prihvatili ono što su oni napisali. Međutim, razvojem nogometa po cijelom svijetu i jačanjem FIFA-ina političkog i financijskog utjecaja, 1958. je došlo do onoga što vrijedi i danas: IFAB se sastoji od četiriju FIFA-inih ljudi te predstavnika Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske, a za promjenu pravila je potrebno šest glasova.
Jedna od zadnjih bitnih IFAB-ovih odluka bila je ta da se uvedu još dvije dodatne zamjene. Mjera je kao privremena donesena 2020. pojavom epidemije koronavirusa i trebala je završiti nakon Svjetskog prvenstva u Kataru, ali IFAB je u listopadu 2021. dopustio vodstvima nogometnih natjecanja da se odluče produžiti mjeru o dodatne dvije zamjene bez vremenskog ograničenja. Oni to, naravno, ne moraju učiniti. Recimo, većina ligaških natjecanja ove sezone dopušta pet izmjena, uključujući i Ligu prvaka te ostala UEFA-ina natjecanja. Engleska Premier liga se nije odlučila na takav potez, pa premierligaški treneri u aktualnoj sezoni mogu s klupe uvesti samo trojicu igrača.
Međutim, i Englezi su odlučili promijeniti svoj stav i od iduće sezone će dopustiti pet izmjena u Premier ligi. U suštini, to je točka preokreta.
Englezi kao začetnici nogometa još uvijek imaju moć u IFAB-u. S obzirom na to da je potrebno šest glasova, FIFA sa svoja četiri predstavnika ne može sama mijenjati nogometna pravila. Kad su i Englezi u svom najvišem rangu nogometa odlučili prihvatiti pet izmjena kao standard, vrlo je izgledno da će ih IFAB u bliskoj budućnosti cementirati kao univerzalno pravilo i eliminirati slobodu koju daje ligama da same odluče što žele.
To nas vodi do bitnog pitanja: treba li popravljati nogomet?
Nogomet se popravlja cijelo vrijeme. Recimo, do sezone 1965./66. uopće niste mogli mijenjati igrača. Tada su Englezi dopustili jednu izmjenu za vrijeme utakmice, a moralo se raditi o igraču koji zbog ozljede ne može nastaviti igru. To je bila velika promjena. Kad stvari stavite na papir, u povijesti nogometa duže je razdoblje tijekom kojeg niste mogli mijenjati igrače nego ovo u kojem možete. Te 1965. je napravljena revolucija, a kasnije ide evolucija tog pravila koja je kulminirala IFAB-ovom odlukom da se dopusti još i četvrta te peta izmjena.
Dodavanje još dvije zamjene nije velika promjena pravila. Riječ je o odluci koja se ne kosi s duhom igre i koja je dodatno tumačenje onoga što smo već imali. Ta odluka, doduše, nudi trenerima više opcija za utjecanje na zbivanja na terenu, a logika nalaže da ide u prilog bogatijim i moćnijim klubovima koji na klupi imaju veću kvalitetu kojom mogu okrenuti tijek utakmice. U jednu ruku, riječ je prilično jednostavnom pravilu koje se ne kosi s duhom igre, a pomaže igračima da ostanu svježi i trenerima da još više utječu na utakmicu. S druge strane, logika nogometa će se time još malo više pomaknuti u korist najbogatijih klubova, koji će svoju široku klupu sad moći još bolje koristiti kako bi okrenuli momentum utakmice nauštrb veće individualne kvalitete u odnosu na manje bogate.
Međutim, pravilo da se onemogući namjerno vraćanje lopte u ruke vrataru bilo je velika promjena koja je popravila nogomet i potaknula aktivniju igru. Zato pitanje zapravo nije treba li popravljati nogomet; pitanje je zapravo: koliko ga treba popravljati?
Kao predvodnik ideje da nogomet treba drastično mijenjati etablirao se Arsène Wenger. Čovjek koji je godinama radio na najvišoj razini i koji je iz temelja promijenio način rada u engleskom nogometu idealni je lobist za nova pravila jer ima autoritet stručnjaka u cijelom svijetu, ali i realnu moć ondje gdje FIFA treba glas kako bi prijedlozi prošli, a to je u Ujedinjenom Kraljevstvu.
“Želim pomoći da igra bude spektakularnija, brža i da publika može više uživati u gledanju, ali i igrači u igranju”, rekao je Wenger u FIFA-inu podcastu Living Football i nastavio s teorijom kako treba mijenjati pravilo zaleđa. “Riječ je o najpopularnijem sportu u svijetu u ovom trenutku, ali moramo ga popravljati. U slučaju da nije potpuno siguran, sudac tradicionalno daje prednost napadaču. S preciznošću koja dolazi s VAR-om ta prednost nestaje i poništavaju se golovi kod kojih je napadač bio vrlo blizu. Vidio sam mnogo frustrirajućih situacija zbog toga.”
U suštini, Wenger problematizira odluke koje se sada donose previše precizno i traži dodatnu prednost za napadača kako bi nogomet postao atraktivniji i kako bi padalo više golova, a ne dodatnu preciznost VAR sustava. Analogno tome bilo bi predložiti da priznamo udarac u vratnicu kao pogodak jer je napadač bio vrlo blizu postizanja gola i treba mu se dati prednost kako se ne bi događale frustrirajuće situacije.
Imao je Wenger i još drastičnijih prijedloga. Od skraćivanja utakmica kako bi se prilagodilo modernom vremenu u kojem je život ubrzan, a koncentracija smanjena, preko petominutnog ‘hlađenja’ nakon žutog kartona i letećih izmjena, do toga da se aut izvodi nogom, a prekid se može izvesti sam sebi. Svi ti prijedlozi mijenjaju igru na sličan način na koji je promijenila zabrana vraćanja lopte u ruke vrataru. Recimo, dopuštenje da se aut izvodi nogom i da se može napraviti leteća izmjena vjerojatno bi značilo da bi David Beckham i Juninho Pernambucano još uvijek igrali na visokoj razini. Bilo kakav aut na suparničkoj polovici terena zapravo bi bio korner. Stoperi bi otišli na skok, izvođač bi ušao nabaciti loptu u kazneni prostor i taktički okvir bi se osjetno promijenio.
Daleko najdrastičniji prijedlog bio je onaj Marca van Bastena, koji se zalagao da se zaleđe u potpunosti ukine.
Stvar je u tome što su i Van Basten i Wenger na plaći kod FIFA-e. Van Basten je tehnički direktor, a Wenger je šef globalnog razvoja. Radi se o tome da bivša Zlatna lopta i trostruki osvajač Premier lige predlažu pravila koja iz temelja mijenjaju nogomet. Kad ukineš zaleđe ili kad se aut može izvesti nogom uz leteću zamjenu izvođača, zapravo dobivaš situaciju da više niti neće igrati na centru. Momčadi bi se u oba slučaja selila iz jednog kaznenog prostora u drugi i dvije najefikasnije vještine bile bi skok i duga lopta. Jer prvo što će trener napraviti ako nema ofsajda jest parkirati dva metra visokog napadača u suparnički kazneni prostor. A vjerojatno bi tog istog dvometraša koristio i onaj trener koji može nogom izvesti aut u suparničkoj polovici.
Nevjerojatno je da ljudi koji su obilježili nogomet i kreirali taktike ne shvaćaju da to nepovratno mijenja nogomet. Puno je lakše povjerovati da se radi o pregovaračkoj taktici. Ako FIFA konstantno nudi sulude promjene pravila za koje zna da neće proći IFAB koji je zadnji štit tradicije, ako se skriva iza legendi sporta koje su na plaći, onda će u jednom trenutku prijedlog da se Svjetsko prvenstvo održava svake dvije godine široj javnosti zvučati puno prihvatljivije nego da se izađe prvo s tim. Većina ovih prijedloga nije ništa više od topničke pripreme za ono što se zapravo želi progurati.
Nogomet je pokvaren pohlepom, politikom i korupcijom te ga u tom segmentu treba popravljati iz temelja. No, pravila igre su dobra i njih ne treba drastično mijenjati. Limit koji se može prihvatiti su ove evolucijske promjene kao što je rast s tri na pet zamjena u utakmici. Sve ostalo drastično mijenja stvari i dovodi u opasnost da nogomet pokvarimo.
Najsmješnije je da za nekim velikim unaprjeđenjima uopće nema potrebe. Nogomet je najpopularniji sport na svijetu, stvara najviše novca i još uvijek raste. Nogomet nije došao do svog vrhunca, niti financijski niti taktički. Sport je još uvijek u ekspanziji, a popravljati nešto što je dobro naprosto je suludo. Nogomet mora ostati otprilike ovakav kakav jest usprkos sve češćim istupima ključnih FIFA-inih ljudi za razvoj igre koji traže drastične promjene kako bi nogomet prilagodili modernom svijetu i pretvorili ga u arkadu iz koje će prštati golovi koji donose uzbuđenje.
Tu se danas čini daleko, dobrim dijelom i zbog tradicionalnosti Beusanova Boarda preko kojeg moraju proći svi ti prijedlozi. Ali svaka promjena pravila, čak i kada je na prvi pogled bezazlena poput povećanja broja zamjena s tri na pet, podsjeća kako ništa nije upisano u kamen i kako bismo ubrzo mogli gledati sasvim drugačiji nogomet.