Topnički dnevnici

Trijumf nogometa

Nema bolje reklame za Ligu nacija od sinoćnje utakmice

Priča o tome kako je Tin Jedvaj odigrao utakmicu protiv Španjolske može se ispričati kroz tri ključne akcije Šime Vrsaljka koje su se dogodile u tek šest ili sedam minuta.

Ono čišćenje s crte kojim je spasio čisti gol nakon obrane Lovre Kalinića dolazi nakon što je Jedvaj presjekao loptu i onda sam otišao prema naprijed u neuspjeli pokušaj sasvim nerezonskog driblinga, da bi onda u nastavku akcije zakasnio rotirati na krilnog igrača i u tom kašnjenju se pogrešno pozicionirao, tako širom otvorivši između sebe i stopera unutrašnji koridor u koji je odigrana okomita lopta za čistu španjolsku šansu. Prije penala koji je Vrsaljko skrivio, Jedvaj jedno desetak sekundi trčkara okolo bez da je iole jasno što pokušava napraviti jer ne brani svoju zonu, ne čuva suigraču leđa, a nijedan Španjolac nije bio ni blizu njega. Iza toga, u 79. minuti u situaciji bez imalo pritiska daje neshvatljivo pogrešno dodavanje ravno u noge suparniku kojem se otvara pozicija za kontru, a onda u nastavku akcije iskače preširoko i Suso ga okreće, a španjolski napad završava Vrsaljkovim ulaskom u iznimno opasnoj situaciji.

U suštini — s čak 11 promašenih dodavanja, hrpom loših postavljanja, jednim centaršutom i tek tri osvojena duela od 10 u koliko ih se našao — Jedvaj i nije baš pokazao najčvršću argumentaciju za svoju kandidaturu na poziciji lijevog bočnog.

Međutim, to sve postaje sasvim nebitno jer je upravo Jedvaj glavni junak utakmice.

Čovjek je zabio dva gola i svojim golgeterskim vještinama je sasvim izbrisao sve ono što objektivno mora popraviti na bekovskoj poziciji. Obje završnice na drugoj stativi, onoj udaljenijoj od svoje pozicije, oba puta potpuno zaboravljen i nečuvan, oba puta hladnokrvno ubojit — i odjednom njegova priča više ne ide kroz tri Vrsaljkove akcije, nego se priča cijele utakmice mijenja i ide kroz dva gola kojima je pokopao Španjolsku.

To je nogomet. Ponekad nelogičan i nepravedan, često iracionalan i nepredvidljiv, ali valjda baš zato na svijetu ne postoji ništa toliko čarobno. A utakmica Hrvatske i Španjolske bila je savršena reklama za tu čaroliju.

Nekad racionalnost znači i sterilnost, a Jedvaju se samo igrao nogomet

Nakon katastrofe u Elcheu, Hrvatska je imala nešto za dokazati. Sramota koju jedan svjetski doprvak ne može sebi dopustiti ogromna je motivacija jer ljudi su u svojoj suštini isti i teško podnose poniženja. Nekad će to sakriti iza hrpe novca i društvenog statusa deriviranog iz svijeta modernih medija, koji od nogometaša stvara iskarikirana polubožanstva daleko iznad običnog svijeta, ali nogometaši su zapravo obični ljudi koji imaju u sebi onaj evolucijski, animalni poriv mačizma koji u njihovom svijetu toliko često znači preživljavanje.

Dejan Lovren će to pokazati kroz infantilni video na Instagramu, ali upravo je to najbolji pokazatelj koliko je svima u toj svlačionici bilo važno da rezultatom na terenu pokažu kako “pičke” Španjolci ne mogu pričati o njima s visoka, kako je to Lovren formulirao.

I upravo su ovakve utakmice suština iza ideje Lige nacija.

Umjesto beskrajnog niza prijateljskih utakmica s hokejaškim zamjenama u drugom poluvremenu, reprezentacije su dobile talentom ravnopravnog suparnika u natjecateljskom kontekstu, pri kojem se može razviti rivalitet i želja za poravnavanjem nekih starih dugova. To uzrokuje pokoji pokidani dres, ali bez onoga u Elcheu utakmica u Maksimiru ne bi bila niti blizu toliko dobra — jer u svijetu u kojem najbolji igrači igraju 70-ak utakmica godišnje teško je iščupati motivaciju da svakoj pristupe jednako ozbiljno.

S druge strane, igra se tek za šaku keša i mjesto nositelja, što je realno mala nagrada. Međutim, to nije loše. Dapače, donosi pozitivni učinak jer eliminira pritisak rezultata i pretjeranu opreznost u taktičkim postavkama te nam tako naprosto daje nogomet u čistom izdanju — jer, budimo realni, Zlatko Dalić na utakmici Svjetskog prvenstva ne bi izvadio Ivana Rakitića i stavio Nikolu Vlašića. U klubovima ti vrhunski igrači imaju konstantni pritisak i imperativ pobjede, jer svaki poraz znači barem mali potres. Opuštenost naprosto nije opcija s toliko medijskog pritiska i vječnom prijetnjom nekog mlađeg i boljeg koji vreba tvoje mjesto.

Kombinacija tih dvaju faktora daje jedinstveni kontekst u kojem vrhunski igrači igraju bez grča, lišeni pritiska koji je karakterističan za moderni nogomet i vođeni istom onom motivacijom koja tjera djecu na školskom igralištu ili amatere u nekoj seoskoj ligi gdje se igra za gajbu piva i osjećaj da si dobio. Zapravo, to je onaj iskonski nogomet koji su igrači te klase već lagano zaboravili. Za njih, a možda su za to najmanje krivi, nogomet odavno nije samo nogomet nego splet različitih stvari od kojih neke imaju malo veze s igrom.

Taktički je utakmica bila sirova i, ako ćete racionalno analizirati viđeno, sigurno ste ove godine vidjeli kvalitetnijih utakmica. Uostalom, imate prvog Jedvaja da vam to posvjedoči, jer napravio je nekoliko povećih pogrešaka u postavljanju. Ali opet, možda je baš zato bila tako zabavna. Jer opet imate Jedvaja da vam posvjedoči, ono njegovo ostajanje debelo iza prekida bez da promisli na vraćanje natrag na svoju poziciju završilo je golom i statusom heroja. Nekad racionalnost znači i sterilnost, a Jedvaju se samo igrao nogomet.

I to je to. Kad stvari tako postavite, imate utakmicu u kojoj obje momčadi u 90 minuta kombinirano loptu krivo prime tek šest puta. Na uzorku od 27 udaraca, 1.176 dodavanja, 130 duela i 26 driblinga, samo šest puta ljudi nisu ispravno primili loptu. Bili su bez grča i bez pritiska su mogli pokazati svoj talent, baš kao što ni Dalić nije imao imperativ nad glavom kad je izvadio Rakitića i još dodatno otvorio utakmicu.

“Ovo je slika za povijest, da mi sa svim igračima idemo u posljednjoj minuti na korner. Rekao sam Vrsaljku da ostane iza, a on mi odgovara da ide zabiti gol. I mi zabijemo gol”, izjavio je Dalić nakon utakmice, a upravo zato je utakmica između Hrvatske i Španjolske savršena reklama za nogomet.

Imala je Hrvatska što izgubiti, mogla je u tom napadu primiti gol iz kontre jer su svi otišli naprijed i tako ispasti u drugu skupinu Lige nacija i možda izgubiti mjesto nositelja. Ipak, svi su otišli naprijed jer svima na terenu se samo igrao nogomet, a kao nagradu su dobili priliku da protiv Engleske osvoje grupu i odu prema finalu.

Nogomet je nevjerojatna stvar koja ponekad padne u drugi plan zbog novca, slave i svega onoga što je u današnjem svijetu neodvojivo od igre. A Liga nacija, barem u teoriji, ima ono što modernom nogometu ponekad stvarno nedostaje — vrhunske nogometaše koji samo igraju nogomet.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.