“Ponekad je vrlo lagano, ali ponekad zna biti vrlo teško”, objasnio je Tuchel u intervjuu za njemačku televiziju Sport1 kako je raditi s Neymarom i Kylianom Mbappéom. “Prvih šest mjeseci u klubu sam se često pitao jesam li još uvijek trener ili sam političar, nekakav ministar sporta. U svom srcu, volim ovu igru i imam toliko zadovoljstava kao trener. Međutim, volim samo nogomet, a u klubovima poput PSG-a ima mnogo utjecaja i ne radi se uvijek o nogometu. Zato zna biti vrlo zahtjevno držati sve dečke sretnima.”

U suštini, Tuchel nije rekao ništa novo ili skandalozno. U velikim klubovima nikad stvar nije samo u nogometu i trener treba žonglirati sa sto drugih stvari. Ako u nogometu tražite samo igranje nogometa, morate zaroniti duboko u niželigaške vikend-utakmice oko gajbe piva ili prebaciti fokus na praćenje omladinskih selekcija. Na profesionalnoj razini, a pogotovo u samoj eliti, nogomet je puno više od onoga što se događa na samom terenu. Ekonomski i strateški potezi formiraju identitet momčadi, pojavljuje se određena reputacija koja uvjetuje reakcije svih aktera nogometne priče i tek preko toga možete objasniti ono što se događa na samom terenu. Dugoročno, slučajnost je iluzija, a reputacija kluba izravno određuje njegov uspjeh.

Ironija je u tome što nitko živ ne bi primijetio da je Tuchel to izjavio da ga QSI nije skinuo s mjesta PSG-ova trenera i tako podigao buku koju je htio zataškati

Zato svaki trener na toj razini mora biti pomalo i političar unutar svlačionice i hijerarhije odlučivanja unutar klupske uprave.

Osjetio je to Tuchel na svojoj koži dok je još bio u Njemačkoj. U Borussiji Dortmund je za vrijeme Jürgena Kloppa vladala praksa da se trener i uprava redovito nalaze i međusobno diskutiraju o potezima koje povlače. Tuchelu se takav pristup nije sviđao, on je želio biti trener i raditi svoj posao bez da mu se itko miješa u odluke, ali je paralelno s takvim stavom imao mišljenje o poslovima koji su radili drugi ljudi unutar organizacije. Zbog jedne od takvih situacija u kojoj je imao što za reći o tome kako drugi rade svoj posao ušao je u otvoreni sukob s glavnim skautom Svenom Mislintatom.

Klub je implicitno stao na Mislintatovu stranu, a onda se dogodio napad na Borussijin autobus prije utakmice Lige prvaka s Monacom nakon kojeg je Tuchel negodovao jer mu je novi termin priopćen SMS porukom, i to je preko svojih savjetnika dao u medije. Predsjednik kluba Hans-Joachim Watzke je insistirao na tome da je odluka o terminu priopćena telefonskim pozivom, ali kada se ljudi javno raspravljaju oko toliko banalne stvari, onda je to jako indikativno. Apsolutno je svejedno je li priopćeno treneru pozivom od 30 sekundi, SMS porukom ili golubom pismonošom; ne postoji nikakva suštinska razlika osim zadovoljavanja vlastitog ega i dokazivanja tko je u pravu.

Sukob je eskalirao do te mjere da je atmosfera unutar kluba postala toliko neizdrživa da su sportski direktor Michael Zorc i Watzke morali presjeći taj toksični gordijski čvor koji je uništavao hijerarhiju kluba i na kraju sezone su raskinuli Tuchelov ugovor. Kada se sve raspalo, nitko nije niti glumio kako je posrijedi išta više ili manje od miksa loše komunikacije i krajnjeg nepovjerenja između trenera Tuchela i predsjednika Watzkea te sportskog direktora Zorca. Tuchel je bio iziritiran time što je Borussia konstantno prodavala najbolje igrače, njih dvojica su bili nezadovoljni time što je trener inzistirao na dovođenju Marca Bartre te Andréa Schürrlea, koji je skupio samo osam utakmica u početnoj postavi bez obzira na to što je za njega isplaćena najveća odšteta u klupskoj povijesti. Vizije su se previše razlikovale, a ega bila prevelika da bi stvari funkcionirale.

Kad gledate u tom kontekstu, Tuchel je bio u pravu i u intervjuu za Sport1 nije rekao ništa kontroverzno. U klubovima poput PSG-a — ali i Borussije, pa na neki svoj način i Dinama ili Hajduka; jer pogledajte samo slučaj Nenada Bjelice ili poteze koje vuče svaki novi Hajdukov predsjednik — stvar nije uvijek u nogometu nego i o svim drugim utjecajima na koje se trener treba prilagoditi. I na kraju krajeva, praksa nam pokazuje da se Tuchel prilagodio; za razliku od Borussije ili Mainza gdje je igrao pozicijski nogomet, u Parizu se prilagodio individualnom nogometu i hero-ballu kakav zahtijeva Neymar.

Problem je bio u Tuchelovom izboru riječi.

Qatar Sports Investments je društvo u izravnom vlasništvu države. Katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani upravlja njime i izravno postavlja direktore, a cilj kupovine Paris Saint-Germaina nije bio da šeik uživa u nogometu. Pobogu, čovjek nikad nije bio na utakmici, a Nasser Al-Khelaifi kao predsjednik kluba na Park prinčeva dolazi samo kad su najbitnije utakmice i u većini slučajeva preskače domaće prvenstvo. Cilj kupovine je bio da se popravi imidž države, a samim time PSG nije sportski nego politički projekt.

Sportswashing je pojam koji se pojavio sredinom 2000-ih i koji u praksi znači ostvarivanje političkog soft powera u zemljama u kojima nije investitor nije imao utjecaj i ‘pranje’ reputacije svoje zemlje koristeći sportska natjecanja. Sport nosi veliku emocionalnu moć kod običnog čovjeka i podmuklost sportswashinga je iskorištavanje tog emocionalnog elementa kako bi povezao uspjeh nogometnog kluba s investitorima. Navijači jednostavno nisu skloni propitkivati pozadinu priče dok su usred euforije dobrih rezultata.

Znate, onu: “Nisam ja za Mamića, ali…”. E pa upravo na tom “ali” se bazira sportswashing. PR nikad nije otvoreno laganje o klijentima; ne možeš o nekome tko je osuđivan za prometne prekršaje reći da je uzoran vozač. Jako pojednostavljeno rečeno, PR je samo biranje onoga što će se prezentirati kao bitno, a što kao usputno; pa tako klijent jest osuđivan za prometne prekršaje, ali ono što ga određuje kao osobu jest da je šarmantan i da često donira u humanitarne svrhe.

Poanta koncepta sportswashinga nije u tome da se ospori to kako je netko kriminalac ili kako krši ljudska prava. Poanta je da se prikaže kako je sposoban i kako može donijeti uspjeh, a to je pozitivna osobina koja se može gurati u prvi plan kako bi se izgradio bolji imidž. Za razliku od agresivne PR kampanje, sportswashing to radi suptilno i postepeno kroz soft power pop kulture, slično kako su Amerikanci to radili kroz holivudske filmove poput Top Guna ili Armageddona. U nekom trenutku Katar prestanemo doživljavati kao nedemokratsku državu u kojoj se krše temeljne civilizacijske odredbe i u glavi ga počnemo vidjeti kao silu koja stoji iza PSG-a, kao nekoga tko nam donosi privilegij da gledamo Neymara i Mbappéa.

Ljudi ne mogu ostati hladni na to kada netko igra finale Lige prvaka. Ne moraš nužno biti sretan takvim raspletom, ali ćeš respektirati rezultat i to je ono na što Qatar Sports Investments računa.

Ne rade to samo arapski šeici ili ruski oligarsi.

Shinzo Abe je na vlast u Japanu došao 2012. kada je prezentirao program javnih investicija i dubokih strukturalnih reformi gospodarstva. Dogodila se globalna financijska kriza zbog koje je japanska industrija stagnirala, a kada se počela oporavljati, dogodio se potres i cunami koji su uzrokovali katastrofu u nuklearci u Fukushimi koja je obilježila cijelu zemlju. Olimpijske igre 2020. trebale su biti simbolični kraj obnove, diplomatski i politički događaj koji će svijetu, ali i samim Japancima, pokazati organizacijsku i financijsku moć japanskog gospodarstva, pa čak i na neki način proslaviti žrtve koje su svi u tom razdoblju podnijeli. Veliko natjecanje je simbol sposobnosti i odašilje poruku u svijet jer znanstveno je dokazana poveznica između sporta i raspoloženja ljudi, poveznica koja je postojala još od antičkog doba.

Upravo zato je sporno bilo to što je Tuchel sebe nazvao ministrom sporta. Da je kojim slučajem rekao kako se često pitao je li još uvijek trener ili je psiholog, nekakav medijator — ne bi bilo nikakvih problema. Ovako je dobio otkaz jer u očima Zapada na neki način zaista jest katarski ministar sporta, ali to se ne može govoriti javno jer puni efekt sportswashinga se događa kada niti ne shvaćamo da ga tako doživljavamo; to mora biti spontano i postupno.

Ironija je u tome što nitko živ ne bi primijetio da je Tuchel to izjavio da ga Qatar Sports Investments nije skinuo s mjesta PSG-ova trenera i tako podigao buku koju je htio zataškati.

U dvije sezone je osvojio dva naslova prvaka, prošle sezone je uzeo i dva domaća kupa, a igrao je finale Lige prvaka, što je i bio jedini ozbiljni cilj koji je postavljen pred njega, jer prije toga je PSG bio irelevantan faktor u Europi. Dao je neki bezvezan intervju koji nitko nije pretjerano ni doživio, a večer prije otkaza je pobijedio 4:0 i tako je još više privukao pažnju na situaciju i političku odluku da ga se potjera u pola sezone jer je izjavom iživcirao ove iznad sebe.

Međutim, da vlasnici reagiraju staloženo i da nisu brzi na okidaču, ne bi koristili sportswashing niti bi PSG-ov trener morao ujedno biti katarski ministar sporta.