Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Tudorova čežnja i vizija

Drugi put je spasio Udinese. Što slijedi u njegovoj trenerskoj karijeri?

Kad uđete u Juventusov novi trening centar, na ulazu vas dočeka ogromni klupski grb koji dominira čitavom prostorijom. Nema sponzora, nema vlasnika, nema slika igrača. Ni aktivnih, bez obzira što je Cristiano Ronaldo — koji je u Madridu imao plakat preko cijelih ulaznih vrata — doveden kao statusni simbol, ni legendarnih članova kluba koji su obilježili povijest. Čak i u ovom rebrandingu u kojem je Juventus ciljano ušao na tržište na kojem je bitno “što misli djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju” zadržana je ona jezgra u kojoj dominira institucija kluba, kao što je bilo i prije 50 godina.

Uz grb kluba u tom ulaznom dijelu postoji još samo ogromni ekran s tablicom u koju su upisana imena igrača i njihove obaveze, a na čijem dnu dominira trenerov potpis.

“Juventus mi je dao sve“, izjavio je Pavel Nedvěd, jedan od današnjih klupskih direktora, još 2008. u intervjuu za FIFA-inu službenu stranicu. “U Juventusu sam dobio svoj pobjednički mentalitet, onaj zbog kojeg svaku utakmicu shvaćaš kao bitku. Naučio sam zahtijevati od sebe samo najviše standarde i naučio sam kako se nositi s poteškoćama i svladavati ih. Najviše od svega, u Juventusu sam naučio koliko je važna hijerarhija, shvatio sam koliko je trenerova riječ iznad svega i koliko je nužno imati kult kluba. Dolazak u Juventus me je obilježio kao igrača i kao osobu.”

Nedvěd je tri puta bio prvak sa Spartom Prag, s Lazijom je osvojio Serie A, dva kupa i Kup pobjednika kupova, a s Češkom je 1996. bio drugi u Europi. I opet, ono što je označio kao ključnu točku u svom životu bio je dolazak u Juventus; to ga je obilježilo kao igrača i kao osobu jer, volio ga netko ili ne, Juventus je veliki klub.

Slično je, valjda, i s Igorom Tudorom.

Tudor je čovjek koji tvrdoglavo vjeruje u svoju viziju

Biti dio takvog sustava i upoznati iz prve ruke sve one benefite koje tako precizna organizacija pruža naprosto mora ostaviti posljedice na čovjeka. Kad si godinama dio superiorne hijerarhije kluba kao što je Juventus i kad na primjerima vidiš kako sve može biti savršeno kad se kockice poslože na pravi način, onda se to nužno mora odraziti na očekivanja koja ima i standarde kojima se vodi.

Nakon što je prošle godine spasio Udinese od ispadanja, preuzevši ga četiri kola prije kraja prvenstva, Tudor se razišao s klubom čim je završila sezona. On je svoje napravio, a za nešto više od samog spašavanja davljenika je bilo previše razilaženja u viziji između trenera i čelnih ljudi kluba na čelu sa predsjednikom Giampaolom Pozzom.

Jednostavno, Udinese nije Juventus.

Nakon što je 1986. kupio Udinese, Pozzo je 1994. prepustio sinu Ginu organizaciju skautske službe. On je razradio model kupovanja puno talentiranih igrača za malo novca uz nadu da će iz njih izaći dovoljno pravih pojačanja . Iako je taj poslovni model imao uspjehe — od plasmana u Ligu prvaka, do činjenice da su zahvaljujući tom načinu biranja pojačanja kroz klub prošli Márcio Amoroso, Sulley Muntari, Alexis Sánchez i Samir Handanović — Udinese se sve teže nosio s drugim klubovima čije su kupovine bile promišljenije, puno bolje ciljane i detaljnije skautirane. Vrijeme se promijenilo, a obitelj Pozzo je zaključila da nije problem u modelu neselektivnog granatiranja kupovinama i odlučila je da samo trebaju veću mrežu kojom će loviti talente.

Prvo je Pozzo prodao obiteljski biznis proizvodnje alata i 2009. kupio Granadu u Španjolskoj, a onda je mrežu još dodatno raširio tako što je 2012. kupio Watford. Ukratko, obitelj Pozzo je odustala od svog tradicionalnog posla i koncentrirala se na nogomet tako što je stvorila kartel od tri kluba u ligama Petice. Među njima je razmjenjivala igrače i njihove resurse koristila kako bi imala priliku doći do triput više talenata. Valjda vjerujući da će to biti financijski isplativo, jer će među njima nužno biti i tri puta veća šansa da nađu pravo pojačanje.

Međutim, u toj se megalomaniji dogodilo nešto sasvim suprotno od hijerarhije i preciznosti koju ima Juventus.

Nepregledna masa igrača i različitih zadataka u organizaciji pretvorila je cijeli projekt u kaos u kojem se više nije znalo tko pije, a tko plaća. Kartel kojim se lakše trebalo doći do top igrača doveo je do činjenice da je Udinese od četvrtog, trećeg i petog mjesta koje je osvajao između 2011. i 2013. došao u situaciju da je četiri puta u proteklih pet sezona bio unutar pet bodova od ispadanja iz Serie A.

Stvari naprosto više nisu funkcionirale toliko dobro kao na početku kad je Granada bila niželigaški klub i kad je obitelj Pozzo imala fokus na Udinese, a to je zbog pritiska navijača postalo bolno očito i samoj upravi. Giampaolo Pozzo je odlučio da je prestar da bi rasipao koncentraciju i prodao je Granadu kineskim investitorima, a Watford, koji zasad sasvim mirno plovi unosnim tržištem Premier lige, prepustio sinu Ginu. Sebi je ostavio Udinese, u kojem mu se vizija razvoja nepomirljivo razlikovala od one Igora Tudora.

Za nekog drugog u nogometnom svijetu to i ne bi bio toliki problem, jer to je bazen ljudi koji često nemaju kralježnice, ali Tudor je čovjek koji tvrdoglavo vjeruje u svoju viziju.

U nogometu, kao i u životu, sve se na kraju svede na realnost očekivanja.

Od epizoda u Hrvatskoj, Grčkoj i Turskoj, pa i u Italiji, dojam javnosti  o tome koliko je Tudor dobar trener varirao je prema tome koliko mu je blizu mač rezultata visio nad glavom i koliko su ta očekivanja bila realna —očekivanja kluba od Tudora, ali i Tudora od kluba te njegovih standarda koje je upoznao u Juventusu. Međutim, kad se stvari spuste isključivo na nogometni travnjak, Tudor je uvijek imao igru koja je bila jasna, imao je nogometnu ideju i to je ono što ga čini jako dobrim trenerom, čak i kad se ne može prilagoditi nesavršenoj hijerarhiji kluba u koju je došao i kad juriša na vjetrenjače.

Talijanski klubovi rijetko raskidaju ugovore. Trenera se smijeni, ali ugovor i dalje ostane važeći tako da je Udinese, kad mu je dogorjelo do prstiju, ponovo pozvao Tudora da bude vatrogasac. Udinese je bio u tako ozbiljnoj krizi da razlike više nije bilo, a Pozzo ionako na plaći ima jako dobrog trenera. I valjda je ovogodišnjim čupanjem kluba od ispadanja Tudor kod Pozza kupio barem malo razumijevanja za svoju viziju.

Kad se stvari spuste na travnjak, Tudor bez ikakve dileme ima nogometnu ideju, ima dokazano trenersko znanje, ima i igračko ime koje mu može donijeti autoritet, a kao nusprodukt megalomanije koju je Pozzo složio ostala je činjenica da Udinese na raspolaganju ima dovoljno mladih i zanimljivih igrača, pa trener između njih može izabrati ono što mu odgovara. Istina, malo je tu pravih kapitalaca i u mreži su ostale tek sitne ribe koje imaju neki neodređeni potencijal izrasti u nešto veliko, ali i to je dovoljno da Tudor dokaže kako je njegova vizija bila ispravna i da može više od tek pukog spašavanja davljenika.

Samo što će u svojoj viziji ovaj put morati krenuti od činjenice da postoji samo jedan Juventus i da Udinese nije ni blizu toliko precizan, organiziran i posložen klub, a onda samim time mora prilagoditi svoja očekivanja kako bi stvarno uspio. Trenerski talent ionako ima.