Uostalom, Frankfurter Rundschau je upravo tako komentirao postavljanje Nagelsmanna za trenera u Hoffenheimu, koji je nemjerljivo manja institucija njemačkog nogometa nego što je to Bayern. Naslov je u tim novinama bio Schnapsidee — kovanica koja je sugerirala kako je tako luda ideja mogla doći samo pod utjecajem rakije.

Skepsa je, doduše, bila sasvim razumljiva. Tog 11. veljače 2016. Nagelsmannu je bilo tek 28 godina i preuzimanjem momčadi koja je bila posljednja na prvenstvenoj ljestvici postao je najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Sedmorica njegovih igrača bili su stariji od njega, a od ostanka u ligi je bio udaljen sedam bodova. Riskirati s tako mladim trenerom bila je ludost.

Nije slučajno da će iduće sezone sva četiri njemačka kluba u Ligi prvaka voditi treneri iz Red Bulla. I nije slučajno da nijedan drugi klub nema takvu produkciju trenera

Međutim, Nagelsmann je uspio. Nadoknadio je bodovni minus, ostavio je Hoffenheim u Bundesligi i već iduće sezone je odveo klub u kvalifikacije za Ligu prvaka.

Hoeneß je vidio dovoljno i htio ga je dovesti u Bayern, ali Karl-Heinz Rummenigge se nije slagao s tim. Njegov stav je bio kako je ipak prerano za Nagelsmanna i kako Bayern nije poligon za učenje, tako da je stopirao Hoeneßovu ideju. Nagelsmann nakon dvije sezone u Hoffenheimu možda više nije bio ideja pod utjecajem rakije, ali je i dalje oko njega bilo prilično skepse jer ostatak kluba je podržao Rummeniggeovu logiku u pristupu problemu. Zapravo, ispada da su Niko Kovač i Hans-Dieter Flick dobili šansu samo zato što Rummenigge nije imao hrabrosti uzeti Nagelsmanna onda kada je Hoeneß to želio. Njih dvojica su ispala nekakav most od Nagelsmanna do Nagelsmanna jer se u cijelu priču u međuvremenu umiješao RB Leipzig.

Ondje su vidjeli priliku i odlučili je iskoristiti. Bayern je godinu dana kalkulirao s reakcijama javnosti računajući da Nagelsmann neće nikamo iz Hoffenheima, ali Leipzig je uskočio i doveo ga, pokušavajući parirati Bavarcima nečime što su i oni željeli. U teoriji, to je trebala biti prekretnica koja će predstaviti novo lice njemačkog nogometa. Bayern se s jedne strane pokazao inertan i konzervativan, a Leipzig je bio aktivan, hrabar i pokazao je da se takvim metodama može natjecati s Bayernom. Nagelsmann je bio dokaz da se radi o legitimom izazivaču, Leipzigov način da pokaže kako je Bayernova usporenost ostatak nekih prošlih vremena i da budućnost pripada njima.

Međutim, praksa je nešto drugo. U njoj Bayern uvijek dobije ono što želi, a sve je jasno pokazivalo da se klub i trener međusobno žele.

“Bayern igra veliku ulogu u mojim snovima. Sada sam jako sretan sa svojim životom, ali Bayern bi me učinio još malo sretnijim“, ispričao je Nagelsmann za Eurosport 2017. dok je još vodio Hoffenheim. “Živio sam u Münchenu mnogo godina, moja žena i dijete uskoro idu u München i ondje ćemo graditi kuću jer oboje ondje imamo obiteljske veze. München je naš dom.“

Apsolutno sve je oduvijek vodilo tome da Nagelsmann preuzme Bayern. Leipzig je to malo usporio, ali nije mogao spriječiti neizbježno. Nedostajalo je samo malo hrabrosti da se to dogodi malo ranije. Međutim, to što su u Münchenu naposljetku dobili ono što su željeli ne znači da su u Leipzigu bili u krivu. Njihov način razmišljanja je zbilja bolji, hrabriji su i danas se više odluke ne mogu donositi konzervativno i usporeno.

Najbolji dokaz za to je trenerska postava Bundeslige. Nagelsmann, Marco Rose, Adolf Hütter, Oliver Glasner. Nedavno Kovač, Roger Schmidt i Ralph Hasenhüttl. Iduće godine Jesse Marsch, a vrlo brzo Matthias Jaissle, Gerhard Struber, Rene Marić, Fabio Ingolitsch ili netko peti tko će iskočiti putem. Svi oni su produkt Red Bullove tvornice.

Ako vam je još apstraktno o čemu se zapravo radi, razmislite malo o sljedećem podatku. Još uvijek se ne zna tko će točno iduće sezone igrati u Ligi prvaka jer je otvorena borba za treće i četvrto mjesto, ali već danas je sasvim jasno da će sva četiri njemačka kluba u Ligi prvaka voditi treneri koji su u jednom dijelu svoje trenerske karijere bili dio Red Bullova sustava. Svih pet trenutno najboljih njemačkih klubova je trenerska rješenja našlo u tom sustavu, a to nije slučajno. Očito je da u tom Red Bullu rade malo drugačije od drugih i još je očitije da rade bolje. Pobogu, sva četiri njemačka kluba u Ligi prvaka će voditi treneri koji su bili dio Red Bulla.

Da bismo razumjeli zašto je uspješan, moramo prvo shvatiti da taj sustav nije nogometni i da ga ne možemo gledati samo tim očima.

Dietrich Mateschitz nije zaljubljenik u energetska pića niti mu je strast kemija s kojom proizvodi gazirane sokove. On je poslovni čovjek. Isto tako, nije nogometni fanatik. Njemu ni Red Bull Salzburg ni RB Leipzig ne znače ništa posebno, on ne ide na utakmice niti se pretjerano sekira oko toga. To je korporacija u kojoj nema previše duše. Zato je sustav koji je stvoren korporativan.

Karl-Heinz Rummenigge nije lud čovjek. Riječ je o vrhunskom nogometašu koji je kasnije postao jedan od najvećih nogometnih dužnosnika ikad. Kada se priča o Rummeniggeu, priča se o gigantu. Ali on razmišlja kao nogometaš i za njega je bilo nebulozno dati priliku Nagelsmannu. Da, čovjek je spasio Hoffenheim kada je to bilo potpuno izgubljen slučaj, a onda je već iduće sezone završio kao četvrti, ali Rummenigge je prvenstveno vidio da je dečku 30 godina i da je puno premlad da bi bio trener, a iza sebe nema niti grama igračkog autoriteta kojim bi mogao kompenzirati svoju mladost.

Onako kao što je reagirao Rummenigge, tako bi reagirao bilo koji nogometni djelatnik na svijetu. To je sasvim normalan način reakcije u svijetu gdje se milijunske odluke donose na osjećaj i na tradiciju te za Nagelsmanna ne bi bilo mjesta ni u jednom sustavu — osim u onome koji je kreirao Ralf Rangnick. Svi ostali bi reagirali identično kao što je reagirao Rummenigge i rekli bi Nagelsmannu da se vrati za par godina, kada odradi par sezona u kadetima.

No, Nagelsmannova sreća je bila u tome što je Rangnick iza sebe ostavio dva sustava: onaj u Hoffenheimu i onaj Red Bullov koji je još pojačan korporativnim okvirima.

To je ono što Red Bull čini tvornicom trenera. Nema tu ničeg romantičnog, kao ni u većini tvornica. Rad, rad i samo rad. Na kraju krajeva, taj sustav nije niti simpatičan niti ga je lako voljeti jer je su svojoj suštini brutalan i bezdušan. Ali je fascinantan. Duboko je fascinantan i od njega se može naučiti puno toga.

Može se naučiti o kriterijima u selekciji trenera i zašto dob i igračka karijera nisu među njima. Može se naučiti što je uopće talent, kako ga prepoznati, koje karakteristike tražiti i kakve elemente razvijati. Može se naučiti kako odbaciti predrasude i prestati odluke donositi na osjećaj, a početi koristiti opipljive podatke. Može se naučiti o viziji i etapama na putu, o tome kako evaluirati svaki korak da se ne izgubiš u nejasnoćama i onome da je nogomet sport u kojem je lopta najokruglija i u kojem rezultat jedne utakmice nije nužno realan pokazatelj onoga što se dogodilo na terenu.

Ali na većem uzorku stvari sjednu na svoje mjesto i onda nije slučajno da će iduće sezone sva četiri njemačka kluba u Ligi prvaka voditi treneri iz Red Bulla. I nije slučajno da nijedan drugi klub nema takvu produkciju trenera jer, za razliku od drugih, u Red Bullu imaju hrabrost dati šansu onima kojima drugi ne daju jer se vode sasvim drugačijim način razmišljanja.

Nagelsmann i Bayern oduvijek su bili suđeni jedan drugome. To je prirodni slijed događaja, tako se stvari u Njemačkoj obično razviju — Bayern se trudi uzeti najbolje, a trenutno za Bayern u Bundesligi nema nikoga boljeg od njega.

U Bayernu se neki Nagelsmann ne može dogoditi, ali Bayern to ne zanima. Ondje imaju dovoljno novca da ga kupe kad im bude trebao, a treba im. Zamisliti se malo trebaju oni koji nemaju novca kupiti ga, a svejedno im treba netko poput Nagelsmanna.