Juanma Lillo bio je tek 20-godišnjak kad je 1985. preuzeo Tolosu CF u trećem razredu španjolskog nogometa i povukao jedan od najvažnijih poteza u suvremenom nogometa. To je bilo vrijeme kada su klubovi igrali ili u 4-4-2 ili u 3-5-2. Ponekad je netko pokušavao s 4-3-3, ali dominirale su postave s četvoricom ili petoricom igrača u veznom redu koji su se branili u ravnoj liniji. Kao odgovor na takvo stanje, Lillo je svoju momčad izveo u formaciji 4-2-3-1.
Stvar je bila jednostavna; on je klasičnih 4-4-2 razbio u četiri linije tako da je uvijek imao igrače između linija; centralne veznjake je povukao malo dublje da mogu primiti loptu ispred suparničke vezne linije, krila je nešto podigao, a jednog napadača je žrtvovao kako bi dobio desetku koja može primiti loptu iza leđa suparničke vezne linije. Dobio je bolju geometriju i prisilio je suparnike koji su igrali u tri linije da iskaču prema njegovim igračima postavljenim između linija ili da se povlače za njima, a i jedno i drugo je narušavalo uigranu obrambenu strukturu.
“Ne znam što sam osjetio, ali želio sam da igrači ispred lopte budu mobilniji i bliže suparničkom golu”, rekao je Lillo kad ga je Sid Lowe u intervjuu za The Blizzard pitao da objasni kako je izmislio formaciju 4-2-3-1, koja je postala dominantna u suvremenom nogometu. “Želio sam četvoricu napadača, ali da racionalno zauzimaju prostore na terenu.”
Jedan od tih primjera racionalnog zauzimanja prostora je utakmica u kojoj je Barcelona 1996. igrala protiv Real Ovieda. Barcelona je pobijedila, ali Pep Guardiola je zapamtio frustraciju jer nije mogao dođi do lopte između savršeno pozicioniranih suparnika. Zapamtio ju je do te mjere da je Guardiola 2005. igračku karijeru završio u Meksiku jer je za zadnjih šest mjeseci odlučio otići u klub Dorados de Sinaloa samo kako bi imao priliku iz prve ruke učiti ono što predaje Lillo.
Leko vjeruje u svoju viziju igre i to je sasvim legitimno, a to što je izabran za momčad koja je građena za sasvim drugačiji stil nije njegova pogreška
Zapravo, Juanma Lillo je najbolji dokaz da u nogometu postoje točni odgovori.
Vizija koju je imao je bila fantastična, a ideje koje su se rađale iz te vizije među najboljima na svijetu. Razlog zbog kojeg nije ostvario veliku karijeru niti postao jedan od najboljih trenera na svijetu — barem jedan od glavnih razloga — jest u tome što nije znao do kraja prenijeti svoje ideje. Trebao si biti genij da razumiješ genija; nije imao lidersku moć uvjeriti druge da ga slijepo prate i idu za njega kroz zid, a nije poznavao metodologiju rada kojom može svoje ideje pretvoriti u djelo.
Ispravna metodologija rada na treninzima je taj faktor koji određuje hoće li neka ideja postati točan ili pogrešan odgovor. Želite li biti spremni za utakmicu, ne možete preko tjedna odraditi šest treninga na kojima će igrači pretrčati po 15 kilometara, jednako kao što ne možete u cijelom tjednu imati dvije šetnje po 15 minuta. U prvom slučaju će vam igrači biti pretrenirani i iscrpljeni, a u drugom slučaju će početi gubiti atletske sposobnosti; niti je dobro imati previše niti je manje više, postoji točno odgovarajuća količina rada koja daje maksimalan rezultat.
Hajduk je ovog tjedna točno tu priču, da je metodologija važnija od ideje, imao priliku promatrati iz prvog reda. S jedne strane imate Ivana Leku, a s druge Marijana Budimira.
Budimirova ideja protiv Manchester Cityja nije bila superiorna. Hajduk se veći dio utakmice planski branio, strpljivo je kontrolirao prostor na svojoj polovici i potpuno svjesno je prihvatio ulogu autsajdera. Nije to neki revolucionarni pristup nogometu koji dosad nije viđen. U tom kontekstu, Lekina ideja je ambicioznija i naprednija. Njegova vizija se temelji na Hajduku koji napada, koji je stalno u visokom presingu i koji dominira utakmicom dolazeći brzo pred suparnička vrata.
Zašto se jedan pristup pokazao točnim, a drugi netočnim?
Zato što je Budimirova momčad svaki put kada je oduzela loptu točno znala što radi. Cilj je bio napadati prostor iza leđa Finleyja Burnsa, a plan dolaska onamo nije se previše razlikovao od utakmica protiv Sesveta ili Cibalije u domaćem prvenstvu — Hajduk je City napadao tečno i sa zdravom dozom improvizacije u kojoj igrači mogu pokazati svoju kvalitetu, bez napucavanja i panike.
To je ogledalo rada na treninzima. Budimir je jedan od rijetkih trenera, pogotovo na toj razini, koji je naučio koristiti svoj stožer kao zaokruženu cjelinu i koji ima razvijenu metodologiju učenja u kojoj dio informacija dolazi implicitno, a dio eksplicitno. Igračima je bilo kristalno jasno što se traži od njih, znali su principe na koje se mogu osloniti i osjećali su se slobodno. Čak i kadeti koji su došli na mjesto igrača povučenih u seniorsku ekipu bili su precizni u ispunjavanju svojih zadataka i nisu negativno odskakali od ostatka momčadi. Dapače, neki od tih kadeta su se posebno istaknuli kao dodatna vrijednost.
S druge strane, seniorska je momčad samo dva dana ranije u Maksimiru odigrala najinferiornije poluvrijeme u proteklih desetak godina. Suparnik jest bio posebno inspiriran, ali plan je bio nejasan, principi igre nedorečeni i igrači potpuno izgubljeni. A s obzirom na to da je Leko već puna dva mjeseca na klupi, trebale bi se vidjeti neke osnove novog sustava. Ne puni potencijal tog sustava, ali barem neki elementi napretka, a Hajduk u Maksimiru nije imao ništa.
Lillo je dao zanimljivu opasku komentirajući Svjetsko prvenstvo u Kataru za The Athletic. Prema njegovu mišljenju, način rada u nogometu je toliko globaliziran da svi rade po istom receptu pokušavajući kopirati tuđi točni odgovor. Jasno je da postoji ispravna metodologija rada koje svi koji rade u nogometu moraju biti svjesni; ne možeš na svakom treningu trčati 15 kilometara, ali ne možeš ni prešetati dva. Ali postoje specifičnosti okruženja kojih moramo biti svjesni i koje onemogućavaju da jedan odgovor bude točan za sva pitanja.
Dobar primjer toga je anegdota s trenerom iz omladinskog pogona jednog hrvatskog niželigaša koji je dobio priliku otići na seminar u Barcelonu. Ondje je sedam dana slušao predavanja i iz prve ruke gledao metodologiju rada u La Masiji, prikupljajući ideje koje može primijeniti kad se vrati kući. Pri vrhu liste stvari koje su ga impresionirale bila je količina zajedništva među početnicima.
Djeca u predadolescentnoj dobi su prema svojim psihosocijalnim karakteristikama sramežljiva nego djeca u pubertetu. To je univerzalni problem u radu sa sedmogodišnjacima ili osmogodišnjacima. Često gledaju u pod, a kad se nađu u grupi obično se rasloje na nekoliko komunikativnijih koji preuzmu inicijativu i na šutljiviju većinu koja ostane u drugom planu. Barcelona je problem uključivanja svih riješila tako da je uvela zagrljaj kao temeljni pozdrav. Djeca se zagrljajem pozdravljaju pri ulazu u svlačionicu, kad slave golove, kad je nekome rođendan, kad idu doma; fizičkim dodirom podižu međusobno povjerenje i stvaraju grupnu koheziju.
Kad se spomenuti trener vratio u Hrvatsku, odlučio je implementirati iste zahtjeve kako bi riješio najveći problem s kojim se susretao. Tražio je da se djeca međusobno pozdravljaju zagrljajem, da se tapšu po leđima nakon dobrih poteza i da se golovi slave zajednički, opet s fokusom na zagrljaj. Nova je praksa trajala nešto malo više od mjesec dana. Tada je jedno dijete došlo i reklo treneru kako “nema potrebe da se grle jer nisu pederi”, s čime su se ostali složili i praksa je prestala.
Ideja je bila dobra, ali poanta je u tome da ono što daje rezultate u Barceloni ne mora nužno davati rezultate u hrvatskom niželigašu. U toj Barceloni sigurno ne rade budaletine, ali drugačiji je kontekst, drugačiji je mentalitet i potrebno je prilagoditi provedbu ideje specifičnostima okruženja.
Leko to nije napravio.
Njegova ideja igre s trojicom natrag, agresivnim pritiskom i fokusom na probijanje bokova je dobra, ali nije prilagođena momčadi koju je zatekao. Ono što je upalilo u Royal Antwerpu ne mora nužno upaliti i u Hajduku — barem ne s ovom momčadi i ne s ovom razinom njegovih metodoloških vještina. U nogometu postoje točni odgovori, ali nisu za sve isti.
Pokazala je to i utakmica protiv Osijeka u kojoj je Leko resetirao postavke momčadi i vratio formaciju na onu s četvoricom u zadnjoj liniji, Filipom Krovinovićem u fluidnijoj ulozi i Markom Livajom koji češće prima loptu između linija nego što je to bio slučaj kad je fokus na dinamici u bočnoj liniji. Hajduk je odradio jako solidnu utakmicu u kojoj je ograničio suparnika i stvorio dovoljno čistih prilika za čak i uvjerljiviju pobjedu od one koju je ostvario.
Ostaje vidjeti kako će Leko nastaviti. On sigurno vjeruje u svoju viziju igre i to je sasvim legitimno, a to što je izabran za momčad koja je građena za sasvim drugačiji stil nije njegova pogreška. Kao što ne dovodiš Darija Melnjaka da bude stoper nego bek, tako i Leku ne dovodiš da igra pozicijski nogomet, to je netočan odgovor. Ali jednako kao što se u juniorskoj konkurenciji mogla vidjeti moć kontinuiteta rada, tako se mogla vidjeti i u Osijeku.
Zašto je taj kontinuitet prekidan, to opet nije pitanje za Ivana Leku.
