Na predstavljanju popisa za reprezentativnu akciju protiv San Marina, Albanije i Poljske engleski izbornik Gareth Southgate je objavio kako na njemu ovaj put nije Trent Alexander-Arnold. Southgate je objasnio kako nogometaš nije na razini koju je pokazivao protekle dvije sezone i, premda je u zadnjih par tjedana pokazao znakove napretka, odlučio je pozvati Reecea Jamesa i Kierana Trippiera koji odrađuju sjajne sezone u svojim klubovima.
Alexander-Arnold tehnički još ima pravo nastupa za mladu reprezentaciju. S obzirom na to da upravo u ovom reprezentativnom terminu engleska U-21 reprezentacija igra grupnu fazu Europskog prvenstva, iz naše je perspektive — budući da je Hrvatska u istoj grupi s Englezima i da ćeu srijedu igrati s njima utakmicu koja potencijalno može odrediti tko će proći u četvrtfinale — bilo zanimljivo pratiti hoće li izbornik mlade Engleske Aidy Boothroyd pozvati čovjeka koji je prošle godine po FIFA-inu izboru proglašen najboljim desnim bekom na svijetu. To bi bio pragmatičan potez. Alexander-Arnold trenutno nema mjesta u seniorskoj momčadi, ali na U-21 Euru bi bio prva zvijezda natjecanja te veliki plus za Englesku. Tim više što Boothroydov ugovor istječe na ljeto i to hoće li mu FA produžiti vjernost ovisi isključivo o tome što će Engleska pokazati u Sloveniji.
Međutim, u engleskoj javnosti se gotovo uopće nije raspravljalo o tome da Alexander-Arnold igra za mladu reprezentaciju.
“Svaki igrač u svom razvoju ima točku nakon koje se nema smisla vraćati natrag”, objasnio je Boothroyd zašto TAA neće biti dio ekspedicije u Sloveniju. “Riječ je o sjajnom igraču koji bi nam jako puno koristio, ali on je dio seniorske momčadi i bori se za mjesto u njoj. Ovu selekciju je prerastao i zbog toga ga nismo razmatrali za popis.”
HNS dobrim dijelom živi od rezultata. Onda je logično da rezultat postane svrha sam sebi i da se zanemaruje osnovni cilj — stvaranje igrača za A selekciju
Boothroydova izjava je samo praktični nastavak onoga što je prije 50-ak godina objašnjavao Rinus Michels. Njegov stav je bio da se igrač koji preskoči u višu kategoriju i u njoj nastupi ne bi trebao vraćati u nižu, iako još uvijek ima pravo nastupa. To je inače nešto što klubovi često rade, pogotovo kada je riječ o kup natjecanjima koje imaju završnicu na jednu ili dvije utakmice, ili o kratkim turnirima. U juniore spuste dostupne igrače koji već igraju za seniore, u kadete spuste one koji igraju za juniore i tako dalje. Poanta je iskoristiti sve dostupne adute za osvajanje pokojeg turnira, preko čega treneri tih kategorija grade svoj imidž.
Michels to nije odobravao. Kada je preuzeo Ajax, vrlo rijetko je dopuštao juniorima koje je pridružio seniorskoj ekipi da nastupaju na juniorskim turnirima. Kao što je opisao Henny Kormelink u knjizi The Dutch Coaching Notebook, Michels nije igračima htio dati sigurnosnu mrežu. Bio je stava da cijeli omladinski pogon služi isključivo da bi stvorio seniorskog igrača i da su trofeji osvojeni na toj razini potpuno nebitni. Njemu je svaka selekcija bila tek jedna od stepenica prema seniorskom nogometu — a kad ne možeš preskočiti jednu od tih stepenica, onda nije rješenje da te se vrati natrag.
Osim toga, smatrao je da spuštanje u nižu kategoriju igračima šalje poruku kako imaju alternativu i obilazni put, što je vrlo loše za mentalitet. Kad si dovoljno dobar da napreduješ iz neke kategorije, to znači da si je prerastao i da se moraš izboriti za mjesto na višoj razini kako bi na kraju procesa postao dobar seniorski igrač. Ako ne možeš izboriti to mjesto u starijoj kategoriji s godinu ili dvije starijim igračima, onda vjerojatno nećeš moći izboriti ni mjesto u prijelazu iz juniora u seniore, jer te tamo s 19 godina čekaju 10 godina stariji igrači u naponu snage. Ubrzo je Michelsov model postao i nizozemski model. Već krajem 1980-ih je došla i službena zabrana da igrači fluktuiraju između klubova. Ona je ubrzo skinuta, ali je poslužila svrsi — talentirani igrači koji skoče u stariju kategoriju se vrlo rijetko vraćaju natrag u svoje generacije.
Iz te perspektive treba gledati odluku da se Alexander-Arnold ne razmatra u kontekstu U-21 reprezentacije. Svaka mlada selekcija je samo jedna stepenica prema seniorskom sastavu i igrač na njoj treba biti samo onoliko koliko mu ona može koristiti u razvoju.
Mogao je on zaigrati u mladoj reprezentaciji. U ovom hibridnom obliku Eura riječ je o akciji dugoj tek 10 dana koja ne traži iskakanje iz standardnih nogometnih ciklusa. Nema dugih priprema, nema mijenjanja trenažnog procesa, nema nekih velikih napora. Za Alexander-Arnolda bi to bio tek rutinsko odrađivanje posla. Međutim, svima je jasno da on, na igračkoj i razvojnoj razini, od toga ne može dobiti ništa. Taj podražaj koja ova razina nudi je preslab da bi postao bolji igrač i jedina svrha njegovog nastupa bi bila da Engleska ostvari čim bolji rezultat.
A u Engleskoj su stvari posložili tako da rezultat u mladim kategorijama nije primarni faktor. On je indikator da se nešto radi dobro, ali svrha svega je da se stvaraju igrači za seniorsku reprezentaciju. TAA je već dio te reprezentacije i nema smisla da igra za U-21, jednako kao što nema smisla ni da Jude Bellingham igra za kadete na idućem natjecanju. Pomogao bi im, dominirao bi, ali to nema smisla iz perspektive njegova igračkog razvoja.
Postoji objektivna razlika između Engleske i Hrvatske koja se u ovom slučaju mora uzeti u obzir.
Hrvatska je zemlja s nešto malo više od četiri milijuna stanovnika, što je otprilike polovica stanovništva samog Londona. Mala smo nacija i onda sva natjecanja shvaćamo ozbiljno. To je sasvim logična reakcija, pogotovo u kontekstu toga da u prethodnih devet pokušaja još nismo upisali pobjedu na U-21 Euru i da nemamo omladinsku medalju, a u istom trenutku imamo dvije seniorske koje je teže osvojiti. Engleska je stalno na sceni u svim kategorijama, mi nemamo toliko puno šansi i kad dobijemo tu kartu, onda je logično da želimo maksimizirati izglede da je iskoristimo.
U neku ruku, rezultat u tim mladim selekcijama je zaista velika stvar za male nacije poput Hrvatske, puno veća nego za Englesku ili Španjolsku, pa i za Portugal koji beka od 18 godina digne u seniore premda neće igrati među njima. U tom kontekstu razumljivo je spustiti Domagoja Bradarića da igra za mladu reprezentaciju iako je već nastupao za seniore; ili to da Zlatko Dalić ne zove Nikolu Moru u seniorsku reprezentaciju kada je imao problem s izostankom Marcela Brozovića, jer je on u tom trenutku bio previše bitan faktor za ambicije mlade reprezentacije, baš kao što je u prethodnom ciklusu bio slučaj s Nikolom Vlašićem.
Samo što postoji i granica nakon koje stvari postaju nerazumne. Ambicije mlade reprezentacije zvuči kao paradoks, jer temeljna ambicija bi trebala biti spremiti igrače za seniorsku reprezentaciju, a kod nas je A selekcija katkad u funkciji mlade i prepušta igrače koje bi inače koristila u korist nekog fantomskog rezultata koji treba uloviti.
Jedan veliki razlog za to je taj što ljudi u HNS-u dobrim dijelom žive od rezultata.
Nema nekog pretjerano elaboriranog plana razvoja i na kraju godine nema podvlačenja crte te gledanja koliko je malih ciljeva ispunjeno ili koliki je mjerljivi napredak ostvaren. Sve što ostaje je nabrajanje na koliko smo se natjecanja plasirali i koje smo rezultate ostvarili u kojoj kategoriji, a onda je logično da rezultat postane svrha sam sebi i da se zanemaruje osnovni cilj — onaj da mlade reprezentacije budu stepenice prema seniorskoj i da pomognu stvoriti igrače za A selekciju.
U tom kontekstu treba gledati činjenicu da je protiv Portugala, u prvoj utakmici grupne faze U-21 prvenstva, na desnom bočnom igrao Marin Šverko — 23 godine star ljevonogi stoper koji igra u njemačkom trećeligašu Saarbrückenu.
Šverkov primjer nije usporediv s onime Alexander-Arnolda. On je dio ove generacije, sudjelovao je u svim ranijim akcijama i bio je standardan u kvalifikacijama, u prvoj postavi je startao u šest od mogućih 10 navrata. Na kraju krajeva, zabio je u zadnjem kolu kada je Hrvatska rastavila Litvu i plasirala se na Euro. Poanta nije propitkivati Šverkovo mjesto na popisu jer on itekako zaslužuje biti dio reprezentacije na Euru s obzirom na to da je aktivno sudjelovao u plasmanu na turnir.
Međutim, problem desnog bočnog nije problem samo mlade reprezentacije. Šime Vrsaljko ima kroničnih problema s ozljedama i A selekcija se zadnje dvije godine na toj poziciji krpala na sve moguće načine. Dalić je improvizirao i tražio rješenja, ali mi još uvijek, zapravo, nismo sigurni koja je prva alternativa Vrsaljku ni tko je alternativa toj alternativi. Mlada reprezentacija bi tu trebala pomoći ponuditi rješenje.
U tom kontekstu, logičnije bio rješenje bio Bruno Bogojević — pogotovo u momentu kada je zbog ozljede otkazao Boško Šutalo i kada je Igor Bišćan odlučio igrati s petoricom natrag. Znamo da Šverko neće zaigrati u seniorskoj reprezentaciji. Možda neće ni Bogojević — zapravo, vrlo je vjerojatno da neće ni on — ali puno logičnije je da desnog bočnog pokrije on koji to redovito igra u Slaven Belupu nego 23-godišnji ljevonogi stoper koji igra u trećoj ligi i apsolutno je nemoguće da će jednom biti u konkurenciji za pokriti poziciju desnog bočnog u seniorskoj reprezentaciji. Nije poanta u Bogojeviću jer ni on nije baš izgledan kandidat za Vrsaljkova nasljednika, ali tu barem postoji alternativni svemir u kojem je to moguće.
A jedna od primarnih funkcija mlade reprezentacije bi bila barem pokušati ponuditi alternativno rješenje za seniorsku momčad.
I tu se opet vraćamo na svrhu mladih selekcija.
Legitimni HNS-ov izbor je da na U-21 Euro ide po rezultat. Sulud u kontekstu poante postojanja mladih reprezentacija, ali svejedno legitiman. Može se spustiti sve koji mogu igrati, može se protiv Portugala postaviti u bunker. Samo, problem je u tome što će se onda napravljeno na prvenstvu morati evaluirati prema rezultatu. Ne možemo pričati o perspektivi koju ima ova generacija, podražajima i razvoju igrača kada je to izvan fokusa jer je prioritet stavljen na rezultat. Moramo pričati o Bišćanu i moramo pričati o napravljenom odmah i sada, a ne o budućnosti.
Što je legitiman izbor, ali potpuno nelogičan s obzirom na to da je poraz protiv Portugala 10. uzastopna utakmica na ovoj razini natjecanja u kojoj Hrvatska nije pobijedila. Rezultata nema, to je donekle očekivano i stvarno nije drama zbog koje bi trebalo kritizirati ikoga jer smo veličine polovice Londona, tako da je teško u dvije ili tri generacije naći dovoljno talenta da nemamo nijednu crnu rupu, što se u seniorima nekako izravna s obzirom da onda sudjeluje više generacija. Ali opet se forsira baš trenutni rezultat i zanemaruje se razvojni cilj.
