Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Umjesto da gradite Brandley…

Hrvatska 'nogometna obitelj' odumire, a Šukeru je prioritet nacionalni stadion

Nakon neuspješne izgradnje kampa hrvatske reprezentacije na Sveticama, Davor Šuker ima novi megalomanski projekt.

Za nekih 50 milijuna eura HNS planira sagraditi novi stadion u Velikoj Gorici koji bi trebao postati dom hrvatske nogometne reprezentacije. ‘Hrvatski Wembley’ s 35.000 sjedećih mjesta ispunjavat će najviše standarde koje propisuje UEFA i kao takav će moći biti kandidat za sva događanja osim finala Lige prvaka. Pobogu, ako već Češka, Wales, Gruzija, Norveška, Makedonija i Estonija mogu ugostiti UEFA SuperCup, može se i Brandon okušati kao domaćin kojeg će hvaliti krema europskog nogometa.

Dobro, na stranu što u maniri dječaka koji viče „vuk“ nitko više ni ne uzima zaozbiljno Šukerova obećanja i HNS-ove projekte, uzmimo zdravo za gotovo činjenicu da će Stadion Brendley u Velikoj Gorici biti izgrađen za najviše četiri godine. Ključno pitanje nije ni tko će to platiti, ni hoće li to biti čak i manje isplativ projekt od rukometnih dvorana.

Glavno je pitanje što takav projekt donosi hrvatskom nogometu.

Naravno, imamo onaj malograđanski aspekt priče u kojem Europa mora vidjeti kako nam je lijep stadion. Međutim, kad maknemo te komplekse manje vrijednosti, HNS-ov vrh opet ponavlja iste pogreške. Hrvatska nogometna obitelj – kako tepaju s vrha zagrebačkog hotela Double Tree by Hilton – broji par stotina tisuća aktivnih članova, a HNS planira potrošiti glavninu novca na sadržaje koje će koristiti eventualno 50-ak od njih.

Hrvatska nogometna obitelj odumire. Znam, ne vidi se to iz HNS-ova sjedišta na vrhu hotela Double Tree by Hilton

„Znamo da nam je prioritet elitni nogomet, jer on nam daje mogućnost ulaganja u razvoj baze“, govorio je ne tako davno Romeo Jozak, skupljajući podatke za sastavljanje ‘Strategije razvoja hrvatskog nogometa’. „S druge pak strane, upravo tim ulaganjem u bazu ponovno razvijamo vrhunski nogomet. Kako pomoći ženskom nogometu, što muči veterane i amatere, kako uključiti nacionalne manjine, što sve možemo učiniti na toj grassroots razini – na sve to moramo dati odgovore, a da bismo to učinili, moramo prvo imati sve potrebne informacije. Zbog toga ovo smatram uistinu ključnim projektom Saveza“.

Nakon što je prikupio podatke, Jozak je došao do zaključka kako čak 12 hrvatskih županija ne posjeduje teren s umjetnom travom FIFA standarda!!! Dakle, više od pola države nema igrališta na kojima bi za zimskih mjeseci djeca mogla trenirati i odigravati utakmice. A bez baze nema ni vrhunskog nogometa.

Jozak je na kraju ispao tragičan lik jer jednostavno nije imao osjećaj za svoja ograničenja, mislio je kako može apsolutno sve i ni na jednom se poslu nije zadržao dovoljno dugo da uspije ili da propadne. Bio je glavni čovjek hrvatskog nogometa zadužen za struku i sve selekcije, ali se, u pumpanju svog ega, okružio jednoumljem i tako je ubio talent kojeg je imao na raspolaganju.

Međutim, čak i takav bahati Jozak nije baš našao svoju diplomu na ulici.

Njegov pokušaj sastavljanja jedinstvene ‘Strategije’ bio je vrhunac HNS-ove politike u zadnjih 25 godina. Doduše, taj je dokument bio sastavljen nabrzinu i s prilično manjkavosti, ali i takav je mnogo više od onoga što ćemo dobiti sanjarenjem velebnog stadiona u Gorici na koji će nam, uz pet utakmica reprezentacije godišnje, jednom doći Barcelona ili Real Madrid odigrati europski superkup.

Još tamo 1998. Davor Šuker je promijenio njemački nogomet. Nakon trećeg gola koji je Njemačka primila u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva protiv Hrvatske, prihvaćen je ranije odbijen plan kojim je Dietrich Weise istaknuo potrebu nove organizacije u njemačkom nogometu. Njegovim je planom otvoren 121 regionalni centar, građeni su tereni u malim sredinama i obrazovani su treneri. Nikome u Njemačkoj nije palo na pamet izgraditi stadion za potrebe A selekcije, krenuli su ulagati u nogomet tako da su učvrstili temelje piramide i krenuli obnavljati prema samom vrhu. Sistemski, metodično i s planom, bez ikakve megalomanije.

Slično su razmišljali i Belgijanci. Nakon što kao domaćini Eura 2000. nisu prošli niti grupu, Michel Sablon je, kao član stručnog stožera reprezentacije, shvatio kako je pad u nogometnu irelevantnost neizbježan ako se ne napravi rekonstrukcija iz samog temelja.

Belgijski Romeo Jozak svoj je projekt započeo studiozno, još 2001. Koordinirajući predstavnike Kineziološkog fakulteta, Fakulteta javnog zdravlja i Fakulteta psihologije s Université catholique de Louvain, napravio je istraživanje na uzorku od više tisuća utakmica mlađih kategorija, dubinskih intervjua s trenerima i djecom, imajući u vidu postojeće programe i infrastrukturu. Pet godina kasnije, tada već tehnički direktor Belgijskog nogometnog saveza, okupio je sportske i tehničke direktore svih profesionalnih klubova i iznio im plan drastičnog zaokreta paradigme rada.

Belgija je podijeljena na valonske i flamanske interesne zone i teško je doći do ikakvog konsenzusa. Zbog toga je Sablon pribjegao znanosti i skupio dovoljno jake argumente da uvjeri sve. Ukinuo je tablice za sve mlađe selekcije od U11 naniže; utakmice su se normalno odigravale, ali su se zapisnici bacali u smeće kako rezultat ne bi zasjenio razvoj igrača. Da omogući što ravnopravniji razvoj talenta – jer 11 mjeseci stariji dječak u dobi od sedam ili osam godina ima ogromnu psihomotoričku prednost – djecu nisu dijelili u kategorije po godini rođenja, nego u skupine po kilaži ili u dvije kategorije: rođeni prije i poslije 1. srpnja. Sve to je bio filter kako bi se najtalentiranije u kasnijoj dobi usmjerilo u osam regionalnih centara, jer bio je to način da mladi igrači ostanu u obiteljima i matičnim klubovima, a istovremeno imaju dodatne treninge s instruktorima Saveza.

Belgija je sa 66. mjesta na FIFA-inoj ljestvici, gdje je bila i 2006., došla do petog mjesta. Uložila je u temelje i time obnovila sam vrh. Sistemski, metodično i s planom, bez ikakve megalomanije.

Prije Telesporta radio sam posao statističkog videoanalitičara. Čovjek koji mi je ondje bio šef – usput rečeno, čovjek koji povremeno obrađuje i utakmice Hrvatske A selekcije – bio je trener u malom lokalnom klubu u provinciji. Na stranu loši tereni i katastrofalni uvjeti s kojima je imao posla, na trening mu je konstantno dolazilo 20-ak dječaka. Pošto je znao kako su njegove vratarske vještine osrednje i da, koliko god se trudio, neće moći pružiti svojim vratarima dovoljni podražaj, tražio je pomoć. U matičnom Županijskom nogometnom savezu tražio je da jednom tjedno pošalju stručnog trenera za vratare koji će organizirati dječake različitih uzrasta iz svog i susjednog kluba kako bi dobili barem jedan visoko kvalitetan trening.

ŽNS je odbio prijedlog uz obrazloženje kako je financijski neodrživo slati instruktora svaki tjedan u čak 50 kilometara udaljen grad. Ali zato nije neodrživo planirati stadion od 50 milijuna eura.

U uvjetima u kojima funkcionira hrvatski nogomet jako je teško ustrajati. Lokalni treneri mogu imati entuzijazma, ali taj entuzijazam dolazi s rokom trajanja. Bez institucionalne podrške i bez razvijanja mladih sredina hrvatska nogometna obitelj odumire.

Znam, ne vidi se to iz HNS-ova sjedišta na vrhu hotela Double Tree by Hilton, ali hrvatskom je nogometu umjesto nacionalnog stadiona potrebna nacionalna strategija razvoja. Umjesto Brandleya, jednog stadiona koji će služiti za šepurenje pred elitama potrebno je stotinjak igrališta za razvoj baze nogometa, tako da svaka županija ima barem jedan stadion s umjetnom travom po FIFA standardima. Umjesto paradiranja po velikim događajima, potrebno je obrazovati 1.000 trenera koji će raditi s djecom i još stotinjak instruktora koji će zapravo nešto i raditi, a ne primati plaću za to što im je daleko otići 50 kilometara dalje od toplog ureda.

Umjesto tipično istočnoeuropske priče koja kreće od vrha i hrani komplekse manje vrijednosti, potrebno je razviti u onu koja kreće s dna. Uložiti u temelje i time obnoviti sam vrh. Sistemski, metodično i s planom, bez ikakve megalomanije.