Topnički dnevnici

Veliki mali Monaco

Otišao je i posljednji iz one ekipe koja nas je oduševljavala

U nekim normalnim okolnostima vijest da Djibril Sidibé napušta Monaco vjerojatno ne bi bila ništa više od fusnote u svim velikim transferima koji se događaju ovih dana. Na kraju krajeva, Sidibé ni ne može biti neka važna priča s obzirom na to da nije bio važan igrač. Prošle sezone nije upisao minutažu niti na polovici utakmica koje je Monaco odigrao. Imao je problema s ozljedom prepona, propustio je dva tjedna zbog poteškoća s kukom, a nešto kasnije je nastradala zadnja loža. Ali čak i s takvim objektivnim problemima, Sidibé je u čak 15 prvenstvenih utakmica ostao na klupi kao neiskorištena zamjena. Bio je zdrav i spreman za igru, ali naprosto nije bio u trenerovim planovima. Ruben Aguilar dobio prednost na desnom beku, a Sidibé je ostao sporedni lik kojeg Monaco više nije vidio u kombinacijama za iduću sezonu.

Ono što Sidibéov odlazak iz Monaca čini zanimljivim je činjenica da je upravo on zadnji član one momčadi koja je 2017. osvojila Ligue 1 i igrala polufinale Lige prvaka. Momčadi koja je zamalo postala velika.

“Ova se momčad ne može previše napadački izložiti”, ispričao je Leonardo Jardim novinarima nakon otvaranja sezone 2016./17. nakon što je Monaco u prvom poluvremenu gubio 2:0 od EA Guingampa i na kraju izvukao remi. “Jedna od kvaliteta trenera je prilagoditi se momčadi, trenutku i situaciji. Morate se prilagoditi momčadi i njezinoj realnosti, biti ambiciozan u dometu mogućnosti koje vam momčad ima.”

Domaću je utakmicu protiv Guingampa došlo pogledati točno 8.019 ljudi. To je bila stvarnost te momčadi. Monaco je sezonu ranije prodao Anthonyja Martiala u Manchester United, Geoffreyja Kondogbiu u Inter, Yannicka Carrasca u Atlético Madrid i Layvina Kurzawu u Paris Saint-Germain. Zaradilo se solidan iznos eura, ali ono što je ostalo nije zanimalo gotovo nikoga. Prevladavajući narativ bio je prilično pesimističan; smatralo se da Monaco, kako je to rekao Jardim, ima svoju realnost kojoj se mora prilagoditi i da se ne može izložiti napadački kao koju godinu ranije kada je momčad letjela na Martialovim i Carrascovim krilima.

Igrači iz one generacije danas zaista vladaju europskim nogometom, ali odavno više nisu u Monacovu dresu

Ispalo je da je bio u krivu. Monaco je te sezone zabio 107 golova u 38 kola francuskog prvenstva i iza sebe je ostavio PSG za osam bodova i 24 postignuta gola.

Međutim, to nije bio ‘pravi’ PSG. Zlatan Ibrahimović je upravo bio napustio klub, a glavna su pojačanja bila Julian Draxler i Gonçalo Guedes. Zapravo, jedina je prava zvijezda bio Edinson Cavani, koji je te sezone ugurao 35 golova u 36 ligaških nastupa, ali je ostao bez pomoći suigrača jer ono što je Unai Emery složio oko njega sličilo je svemu osim dobrom napadačkom nogometu.

Zbog toga su rezultati koje je Monaco ostvarivao u prvom dijelu sezone ostajali nekako zanemareni. Da, bila je to definitivno dobra momčad. Mlada jezgra uz par iskusnih igrača koje je Jardim složio tako da budu prvenstveno tvrdi u obrani i vrlo kompaktni, zbog čega je Monaco primao jako malo golova. Međutim, ostajao je dojam da momčad nije testirana protiv jakog suparnika. PSG je imao svojih ozbiljnih problema i zbog toga nitko nije do kraja ozbiljno doživljavao Monaco, bez obzira na silinu koju je imao u napadu.

Sve dok taj Monaco nije izmasakrirao Manchester City u Ligi prvaka.

Već u prvoj utakmici osmine finala Monaco je pokazao da se može nositi s Pepom Guardiolom i njegovim zvijezdama, ali je ipak izgubio protiv momčadi koja je djelovala iskusnije. Međutim, u uzvratu su se stvari potpuno okrenule. Taj nekakav Kylian Mbappé Lottin već je u osmoj minuti na asistenciju nekakvog Bernarda Silve zabio svoj drugi gol u Ligi prvaka. Iza toga je neki Fabinho zabio svoj prvi gol na asistenciju Benjamina Mendyja, a onda je Tiemoué Bakayoko zabio na asistenciju Thomasa Lemara za 3:1 i prolazak na račun gola u gostima.

U trenutku kada je City izvukao Monaco, jedini zbilja poznati igrač u toj momčadi je bio Radamel Falcao. Danijel Subašić bio je hrvatski reprezentativac, Kamil Glik ekstremno talentirani mladi igrač kojeg je kao juniora doveo Real Madrid i koji je nakon toga proveo dobar dio karijere u osrednjim klubovima Serie A, a João Moutinho portugalski reprezentativac. Jasno je da su bolji pratitelji nogometa prepoznavali tko su Subašić, Glik i Moutinho — ako ni zbog čeg drugog, onda s europskih prvenstava i albuma sa sličicama. Međutim, jedina baš prava zvijezda i globalno prepoznatljiv igrač u toj momčadi bio je Falcao.

Monaco je bez njega pobijedio City. Čovjek je u prvoj utakmici dao dva gola, ali drugu je propustio zbog ozljede zadnje lože. Rezultat su napravili klinci koji su do tog trenutka bili debelo u drugom ili trećem planu. Izbacivanje Cityja Monacu je dalo legitimitet na velikoj sceni. To više nije bio klub koji — eto, skoro pa slučajno — koristi situaciju u kojoj se PSG ne može sastati s loptom, niti je bio dječji vrtić koji se vuče na Falcaovim leđima. Monaco je odjednom postao momčad koja se gradila pred našim očima i došla na prag toga da postane velika.

Bila je to momčad koja je imala sve. Imala je stabilnost u veteranima poput Subašića, Glika, Moutinha i Falcaa. Imala je odličnu obrambenu organizaciju i bilo ju je nevjerojatno teško probiti, jer je vezna linija dobro štitila centralne koridore terena i nije dopuštala da joj se suparnik uvuče iza leđa i igra između linija. Imala je trenera koji zna kako želi igrati. Imala je brzinu i ideju kako napasti suparnika. Imala je rezultat. I najvažnije: imala je nevjerojatnu količinu mladih talenata na kojima se mogla graditi priča.

Taj prag nikad nije prešla.

Mbappé je istog ljeta prodan u PSG. Bakayoko je otišao u Chelsea, a City je uzeo Mendyja. Nakon toga je Fabinho otišao u Liverpool, a Atlético Madrid je došao po Lemara. Kakva je to momčad bila možda najbolje ilustrira činjenica da je Guardiola dao 50 milijuna eura za Bernarda Silvu, a on je bio tek peti najskuplji igrač te Monacove generacije.

Jedini koji je do danas ostao u klubu bio je Djibril Sidibé. Neki su postali prestari za Monaco, neki su bili predobri za Monaco i nakon samo pet godina od trenutka kada je osvojila francuski naslov i igrala polufinale Lige prvaka, od one momčadi nije ostalo baš ništa. Sa Sidibéom je iz Monaca otišao zadnji član momčadi koja nikad nije postala ono što je mogla postati.

Međutim, to je priča o velikima i onima koji to nisu. Monaco je došao blizu; stvorio je temelj za megamomčad koja je mogla vladati europskim nogometom i iz drugog ili trećeg plana ući u naslovne uloge. A onda se susreo s realnošću tog nogometa. Igrači iz one generacije danas zaista vladaju europskim nogometom, ali odavno više nisu u Monacovu dresu jer to su pravila današnjeg nogometa i tu Monaco nije mogao ništa osim održati uspomenu na ono što je moglo biti, a nikad se nije dogodilo.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.