I možda je ta romantika razlog zašto sam uvijek obožavao mali nogomet. Božićni turnir koji HVIDR-a organizira u sasvim neadekvatnoj dvorani okruženoj mantinelom, gdje se na balkonskom stajanju natiska toliko ljudi da bude ugrožena statika galerije. Lokalnu gradsku ligu koja je varirala od amaterske do invalidske. Seoski turnir u spomen na prerano preminulog sumještana koji je moguće pratiti jedino livestreamom preko nadzorne kamere u kafiću s druge strane zida, jer dvorana je zamišljena i izvedena bez ikakvog oblika gledališta, ako ne računate otvorena ulazna vrata. Kreativnost, želja, strast i borba ─ više sa samim sobom nego s protivnikom. Ta nepodnošljiva nesavršenost daje toliki šarm, pruža nešto neodoljivo.

I možda baš zato nikad nisam volio futsal.

Znate, onaj pravi profesionalni futsal kad terenu imate 4 igrača sposobna napraviti apsolutno sve s loptom. Tehnički potkovani, fizički spremni i koncentrirani praktički samo na to da izvedu pravu kombinaciju blokova i križanja. Zapravo, ograničeni samo na to. Jasno, to je savršeno uigrano, nevjerojatno efikasno i gotovo savršeno. Profesionalno. Zbog toga je i tako sterilno. Dosadno je, bez duše, bez one nesavršenosti koja izlazi iz iskre strasti i kreativnosti.

Sam futsal je nastao u Urugvaju, gdje je učitelj Juan Carlos Ceraini razmišljao na sličnim načelima kao i James Naismith koji je dizajnirao košarku. Želio je odrediti pravila sporta koji bi bio nogomet, ali zaštićen od loših terena i nabijanja lopte po nemogućim uvjetima. Sama riječ futsal dolazi od portugalske sintagme „Futebol de salão“ – nogomet u dvorani. Kodifikacija futsala, određivanje jedinstvenih i službenih pravila igre događa se 1989. godine, kada FIFA preuzima futsal pod svoju ingerenciju.

Međutim, osnova futsala nije futsal, osnova futsala je mali nogomet. Igra na dva mala ili malo veća na Copacabani, hakl na školskom, utakmica u kojoj dvije školske torbe glume stative i u kojoj je konstantna svađa koliko je prečka visoko u odnosu na upućeni udarac. Osnova futsala je ono što se igra na lokalnoj razini, ono čime male zemlje, lokalne zajednice i „opuštenije“ države kompenziraju nedostatak prave infrastrukture i uključenosti u selekcije velikog nogometa.

Ne treba čuditi onda da su Ronaldo (i onaj debeli i ovaj zgodni), Messi, Ronaldinho ili Neymar prije igrali organizirane futsal lige nego veliki nogomet, a da je Njemačka prvu službenu utakmicu u futsalu odigrala prije koji tjedan. Njihov način je bilo igranje na umjetnoj travi, na velikom terenu s velikim golom i mantinelom*, koji je eto slučajno bio zatvoren. Englezima je Sunday League football bio sasvim dovoljan, tako da malog nogometa praktički nije ni bilo. Spomena radi, u sezoni 1988/89. europsko je prvenstvo osvojila Uspinjača u finalu pobijedivši Kutinu, što dovoljno govori o razlici u tradicijama.

*zapravo, već zaboravljeno Dvoransko prvenstvo je bila kopija njihova načina

Ipak u svijetu futsal raste i to drastičnom brzinom.

Englezi su nedavno pokrenuli profesionalnu ligu, a od 2018. u SAD-u će zaživjeti američka profesionalna futsal liga. Razni milijarderi, uključujući i vlasnika Dallas Mavericksa Marka Cubana, uložili su priličan novac i jasno je kako će malo modificirati pravila kako bi zadovoljili apetite sponzora. Ništa strašno, koji timeout više i utakmica podijeljena u četvrtine umjesto na poluvrijeme. U svojem programu „Kina prvak svijeta u nogometu do 2050.“, kineska je vlada naredila da svaki kvart u kineskim gradovima mora imati teren za futsal. Indija je nedavno pokrenula ligu u čiju su promociju, rad i igranje uključeni Luis Figo, Hernan Crespo, Paul Scholes, Cafu, Ryan Giggs, Falcao (ovaj cool futsalski) i Ronaldinho.

https://www.youtube.com/watch?v=2nsKpHsPKNE

U Hrvatskoj, kao i u Južnoj Americi i ostatku južne Europe, futsal je s ulica prenesen u dvoranu. Sport je deriviran iz onih lokalnih turnira sa svim svojim nesavršenostima. Upravo večeras se u Domu sportova igra utakmica između Futsal Dinama i Nacionala, dva načina razmišljanja u modernom futsalu. Profesionalni klub naslonjen na uigranu kombinatoriku koja dolazi na prag savršenstva i klub naslonjen na lokalnu zajednicu, koji je duh kvartovskog hakla prenio u profesionalizam. Klub jednog autokratskog gazde koji upravlja klubom i ligom i klub koji je vlasništvo svojih članova koji su demokratski uključeni u funkcioniranje kluba.

S jedne strane je Nacional, zbilja moćna momčad koja je u Elitnoj fazi UEFA Futsal Cupa (ilitiga Lige prvaka) ostala za korak kratka do Final Foura u zbilja vrhunskoj utakmici. Nacional je građen po načelima modernog futsala, onog kakav guraju Ameri ili Rusi. Ivica Đolo je osnovao klub, ali je 2008. kupio MNK Gospić, dvostrukog prvaka države koji se našao u financijskim problemima. Klub je preimenovao u Nacional, preuzeo je ne samo igrače, nego i tradiciju i trofeje Gospića, te mjesto u Ligi prvaka, a originalni Nacional je ugasio. Otad predstavlja sam vrh domaće lige, kupuje najbolje igrače i redovito vodi ligu po pitanju dostupnog budžeta.

U hrvatskom futsalu izbor više nije između kluba s uigranim križanjima i kluba koji ima dašak hakla na školskom. Sveo se na razlike u načinu shvaćanja svijeta

S druge strane stoji Futsal Dinamo, koji je više od ičega naslonjen na svoju lokalnu zajednicu, klub koji postoji zbog svojih članova i za svoje članove. Klub koji je u prvoj polusezoni imao 1.600 članova i uredno rasprodavao preko 2.000 karata za domaće utakmice. Klub koji je futsal približio navijačima i koji je onaj istinski duh školskog igrališta prenio na profesionalnu razinu. Klub koji se financira od članarina i ulaznica, koji živi na nevjerojatnoj razini entuzijazma vodećih ljudi. Klub koji raste na zdravim temeljima i podiže se rezultatski u nevjerojatnom smislu, ali to nije ni približno najznačajniji dio njegova identiteta.

Futsal Dinamo i Naš Hajduk su istinska avangarda u domaćem sportu. Oba projekta, svaki na svoj način imaju samo jednu poruku ─ nogomet pripada navijačima, gledateljima i običnim ljudima koji ga vole. Nogomet pripada onima koji se skupe na lokalnom turniru radi asistencije petom, a ne sumnjivim tipovima koji se bogate na račun zajednice. Utakmice trebaju privlačiti navijače, klubovi trebaju privlačiti ljude koji osjećaju da su njihovi, a ne ih tjerati i transformirati u osobne bankomate ili poligone za treniranje egotripa.

Nedavno mi je prijatelj napisao nešto u što sam buljio 10 minuta i nisam mogao ništa dodati. Puno je lakše napraviti dijete i učlaniti ga u klub, odgajati ga da se bori za ono što je njegovo i na što ima pravo, nego nekoga na ulici, tko bježi od odgovornosti i vlastitog angažmana, uvjeriti kako Hajduk ili Dinamo pripadaju nama. U tom kontekstu 43.000 članova je nevjerojatna brojka uključenih ljudi, ljudi koji su se spremni osobno uključiti u borbu protiv nasilja nad nogometom, kršenja zakona i otimačine onoga što je naše.

Ljudi, sasvim obični i svakodnevni ljudi sa svim normalnim problemima, prepoznali su moć demokracije. Ulagali su svoje vrijeme, novac i energiju, te su postali promjena koju su željeli vidjeti u društvu. Svjesni da ništa ne dolazi preko noći, rade i ne prestaju, guraju projekte i žive svoj klub. Na taj način su već prerasli okvire sporta i postali su mnogo više od sporta. Postali su svjetionik u društvu u kojem su kriminalci ugledni građani, društva u kojem vlada korupcija i nepotizam. I postoje dva izbora, svoje dijete učlaniti na put promjene ili i dalje čekati da dođe neki Deus ex machina i da čarobnim štapićem riješi sve probleme.

U hrvatskom futsalu izbor više nije između kluba s u tančine uigranim križanjima i kluba koji ima dašak kreativnosti hakla na školskom. U futsalu se, kao i u nogometu, izbor sveo na razlike u načinu shvaćanja svijeta i postavljanja prioriteta. Zadržati trenutno stanje ili krenuti putem tranzicije prema sportu koji će zaista biti naš i čist.

Na svakom od nas je izbor. Moramo odlučiti na kojoj će nas strani povijest pamtiti. Izbor počinje svakom utakmicom, baš poput ove u Domu sportova.