Kada je izbornik José Antonio Camacho prijavljivao momčad za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, Santiago Cañizares je bio podcrtan kao uvjerljiva prva opcija na vratima. Bio je to sasvim logičan izbor. Valencia je s njim u glavnoj ulozi dvije godine zaredom igrala Finale lige prvaka, a onda je netom prije Svjetskog osvojila La Ligu na način da je Cañizares u 32 prvenstvena kola koliko je branio primio samo 23 gola uz 14 utakmica u kojima nije primio gol.
Međutim, stvari nisu išle po Camachovom planu. Na pripremama u Jerezu Cañizares se brijao i bočica losiona mu je kliznula iz ruke, razbila se, a krhotina stakla je probila kožu i oštetila tetivu na palcu. Španjolska je, doduše, imala spremnu zamjenu. Iker Casillas je odradio sezonu u dresu Real Madrida i u njoj pokazao koliko je velik potencijal te bez nekih ozbiljnijih poteškoća uskočio na mjesto prvog vratara reprezentacije s tek 21 godinom.
Ako se nešto slično dogodi Dominiku Livakoviću, Hrvatska će protiv Slovačke biti u puno većem problemu. Zlatko Dalić u Livakoviću ima čvrstu prvu opciju kakvu je Camacho imao u Cañizaresu, ali nema Casillasa koji može uskočiti u slučaju da se dogodi nešto neplanirano.
Ne radi se ovdje o tome da su Lovre Kalinić i Simon Sluga loši golmani — obojica su talentirani, imaju jako dobre fizičke predispozicije i obojica su dovoljno puta dokazali da mogu odraditi sjajne utakmice. Uostalom, nije slučajno da su u trenutku napuštanja HNL-a obojica postali najskuplja pojačanja u povijesti svojih klubova; Sluginih 1,7 milijuna eura je bio najviše što je Luton Town platio za jednog igrača, a Kalinić je s tri milijuna eura bio najskuplji igrač u Gentovoj povijesti i najskuplji vratar u povijesti belgijske lige. Kalinić je svoj transfer dodatno opravdao činjenicom da je u Belgiji dominirao i da su ga igrači izabrali za najboljeg vratara lige, a onda je transferom u Aston Villu klubu još donio dvostruko više love u od onoga što je potrošio na njega.
Problem je u tome što ni jedan ni drugi ne brane u svojim klubovima.
Daliću ne preostaje puno osim nadati se kako se Livaković ujutro neće brijati
Sluga je odradio 11 utakmica u Championshipu, inkasirao je 20 golova i zadnja utakmica u kojoj je branio bila je protiv Derby Countyja, a nakon toga je pet utakmica proveo zacementiran na klupi. Kalinić je u još goroj situaciji — zadnju utakmicu za Villu je odigrao još u veljači, a otkad je klub ušao u Premier ligu, nije bio niti u zapisniku.
To je dio priče koji svi otprilike znamo. Jasno nam je da su nam vratari izvan natjecateljskog ritma, znamo da situacija nije idealna i svjesni smo da se Dalić pomalo kocka sa situacijom u kojoj se u suštini se nada kako neće morati razmišljati o tome što nakon Livakovića. Pitanje koje se nameće je zašto su Sluga i Kalinić — ako su već talentirani i kvalitetni, a jesu — došli u ovakvu situaciju.
Odgovor bi u najkraćim mogućim crtama bio: Championship.
“Svaka čast Bristolu“, izjavio je Pep Guardiola nakon utakmice Carabao Cupa prije dvije godine. “Ne možeš izbaciti četiri ekipe iz Premier lige ako nisi organiziran i ako nemaš dobre igrače. To samo potvrđuje da je, što se samog natjecanja tiče, Championship jedna od najtežih liga na svijetu. Imate 46 utakmica i dodatno doigravanje, a prema tome treba imati puno poštovanja. Vjerojatno se zato događa toliko iznenađenja u kupovima, klubovi iz Championshipa se znaju natjecati.”
Raspored koji imaju klubovi u Championshipu je ubitačan. Regularni dio lige počinje 2. kolovoza i završava 2. svibnja, a to znači da — kad se oduzmu reprezentativne stanke — klubovi u 33 tjedna trebaju utrpati 46 utakmica prvenstva i utakmice dvaju kupova koje su obavezni igrati. Ukratko, u pravilu igraju svaka tri dana i Pep je u pravu kad kaže da je to vjerojatno najteže nogometno natjecanje na svijetu.
Takav gust raspored znači zaista minimalan broj termina koji se mogu iskoristiti za trening, a s obzirom na specifičnost pozicije, to najviše utječe na vratare.
Iznimno je teško analizirati vratare. Igrači u polju mnogo više sudjeluju u igri i dio su komplicirane strukture, stoga je analiza njihove igre neusporedivo lakša. Postavljanje na terenu, odigravanje s loptom i kretanje bez lopte, pokušaji konstruiranja igre ili nastojanja razgradnje suparničkih napada — sve se to događa na mnogo većem uzorku. Uostalom, njihova kontrola nad situacijom mnogo je veća nego što je to slučaj kod vratara. U globalu, možemo rastaviti igru na neke osnovne faktore i vidjeti tko ima kakve karakteristike, ali zapravo ne postoji taktička analiza vratara — on je sam protiv svih, bez taktičkih pomoći i bez opcija za skrivanje u izoliranim situacijama kad mora spasiti stvar.
Upravo to čini Championship toliko opasnim za vratare poput Sluge i Kalinića. Igrači na osnovu volumena akcija koji imaju unutar utakmice ostaju u formi, a vratar nema taj luksuz jer reagira na nekoliko izoliranih situacija unutar utakmice. S obzirom da je pozicija vratara nešto najbliže potpuno autonomnom individualcu u nogometu i najdalje od kontrolirane situacije, ispadanje iz rutine treninga mora se osjetiti na formi. Vratari naprosto gube ritam na koji su navikli i događaju im se neobjašnjive pogreške. A kad si sam sa svojim mislima, kao što to vratari po prirodi jesu, te se pogreške počnu nizati jedna na drugu.
Taj put nisu prošli samo Sluga i Kalinić. Nešto jako slično se dogodilo i Arijanetu Muriću, kojeg je Manchester City poslao na posudbu u Nottingham Forest s najozbiljnijom namjerom da ovaj razvije svoj talent do kraja, da se prilagodi na engleski stil igre i da se na kraju sezone vrati u ulogu rezervnog vratara. Igru nogom ima, odlično čita igru i komunicira sa stoperima, ima fantastične fizičke predispozicije i nedostajalo mu je da se navikne na te specifičnosti nogometa s kojim će se susretati da može preuzeti ulogu rezervnog vratara. Murić je branio u prve četiri utakmice, imao nekoliko loših reakcija i vrlo brzo završio na klupi. Raspored je naprosto bio takav da je sasvim ispao iz ritma.
Situaciju blisku onoj koju doživljavaju vratari u Championshipu možemo pronaći u hokeju.
Kontekst vratara u hokeju i nogometu je otprilike isti. Unutar igre, oni su tek autonomni pojedinci koji ne mogu kontrolirati situaciju ispred sebe, nego mogu samo reagirati na nju. Ono što razlikuje ova dva sporta je činjenica da se u hokeju igrači na ledu zadržavaju tek kraće vrijeme, odrađuju svoju smjenu i onda odlaze na klupu. Vratari su obično cijelu utakmicu na ledu, ali nemaju onaj intenzitet reakcija koji imaju igrači. Međutim, kako se igra ogromni broj utakmica, treneri u planiranju sezone unaprijed odlučuju kada odmoriti prvog vratara i ostaviti ga na klupi kako bi mu na taj način pomogli da održava formu dodatnim treninzima.
Ken Hitchcock, kanadski trener i osvajač Stanley Cupa s ekipom Dallas Stars, konvencionalnu je ideju rotiranja vratara odveo na još višu razinu vodeći kasnije St. Louis Blues. Ondje je imao tandem golmana koji su činili Brian Elliott koji je imao najveći postotak obrana u ligi i Jaroslav Halák koji je bio na trećem mjestu, a njih dvojica su u Hitchcockovoj križaljci rotacija došli do rekorda franšize po broju utakmica bez primljenog gola. Ideju je dobio nakon što je trener Robbie Ftorek osvojio AHL vodeći Albany River Ratse na račun toga što je mijenjao vratare iz utakmice u utakmicu. Takav način menadžeriranja potrošnjom igrače bio je toliko uspješan da su Ftorekovi vratari Corey Schwab i Mike Dunham podijelili MVP nagradu.
Apsolutno je nerealno očekivati da treneri u Championshipu u dogledno vrijeme kopiraju ideju o ovako ekscentričnom rotiranju vratara. Zapravo, nije očekivati niti da poprime ono što je u hokeju konvencionalno bez obzira na to što su okolnosti vratara donekle slične i bez obzira na to što su i sami svjesni da je ritam nerealno naporan. Kultura nogometa je takva da Broj 1 ima svoju težinu i nitko u Championshipu — jer Englezi imaju poseban kult golmana, koji valjda mnoge i privlači da se okušaju na Otoku — neće dati slobodno svako drugo gostovanje svojem prvom vrataru kako bi treningom podizao formu.
Međutim, to je nešto što kontinentalni vratari koji idu braniti u Championship moraju imati na umu. Ubojit tempo koji ih tamo čeka, kontekst uloge i minimalni broj treninga će im sigurno utjecati na formu. Tim više ako ti golmani, poput Sluge i Kalinića, imaju ritam koji manje ovisi o fizikalijama i sili, a više o talentu i dobrom trenažnom procesu. U tom slučaju su padovi forme i gubitak statusa u momčadi donekle logična posljedica koja dovodi do toga da Daliću ne preostaje puno osim nadati se kako se Livaković ujutro neće brijati, jer nema Casillasa koji može uskočiti.
Koliko god Sluga i Kalinić bili dobri, toliko su u ovom statusu veliki rizik u slučaju bilo kakvog nepredviđenog problema.
