Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Vrijeme za Kovačića

Je li konačno spreman prijeći iz sporedne uloge u glavnu?

Nakon prošlogodišnje sapunice čiji je glavni lik bio Alex Oxlade-Chamberlain, šefovi engleske Premier lige odlučili su zbog jednog šnicla ubiti kravu.

Kako bi spriječili da igrač — baš poput prošle sezone Oxa, koji je dobio 62 minute u porazu 4:0 Arsenala od Livepoola i onda sutra potpisao za momčad koju vodi Jürgen Klopp –- igra za jednu momčad protiv druge u koju očekuje transfer, kao rok za zatvaranje prijelaznog roka stavili su dan prije prve utakmice sezone. Službeno objašnjenje se naslanjalo na to kako je ovakav potez plebiscitarna želja klubova i menadžera da bi se eliminirala nesigurnost vezana uz transfere i da bi se fokus koncentracije prebacio na pripreme za sezonu i utakmice, a ne na spekulacije transferima.

U teoriji, to je fantastična stvar. Treneri bi u globalu mogli malo više energije koristiti kako bi kreirali igru i sustavnim rješenjima zatvarali rupe u odnosu na situaciju u kojoj je većina koncentracije usmjerena na popravljanje momčadi dovođenjem dodatnog talenta. Navijači i mediji bi malo više pratili stvarni nogomet koji se igra na travnjaku, a ne sapunice koje se odvijaju po uredima, a igrači bi shvatili kako se do onoga što žele dolazi predstavama na terenu, a ne izjavama u medijima i bojkotom treninga. Međutim, teorija baš i ne prati praksu.

Takav dogovor na razini lige nema nekog pretjeranog smisla, barem ne u kontekstu slučajeva kao što je bio Oxov, koji je bio direktna inspiracija za promjenu, jer klubove ionako dočekuje zimski prijelazni rok za vrijeme kojeg se igraju međusobne utakmice. Tako da se time nije eliminiralo ništa potencijalno problematično osim u prva dva ili tri kola, dok u siječnju ostaju isti problemi. Uostalom, to što je transferni rok zatvoren ne znači da će igrači ostati fokusirani i da do transfera zapravo neće doći, jer Englezi nisu baš sami na svijetu.

Nakon što je Alexis Sánchez preko svog agenta Fernanda Felichevicha javno izrazio želju da napusti Arsenal, klub mu nije ispunio želju u ljetnom prijelaznom roku. Međutim, Sánchez je otišao na zimu. Identični scenarij je prošao Liverpool s Philippeom Coutinhom koji je otišao u Barcelonu, ali i s Virgilom van Dijkom kojeg Southampton u početku nije puštao, a onda je ipak morao pristati na igračevu želju da ode. Baš kao što su klubovi ispunili želje za odlaskom i Alexisu, Coutinhu, Rossu Barkleyju i Olivieru Giroudu.

Još manje ima smisla činjenica da je na drugim tržištima prijelazni rok još uvijek standardno otvoren do kraja kolovoza. To što engleski klubovi ne mogu dovoditi igrače ne znači da se eliminirala nesigurnost vezana za transfere. To samo znači da su svojim vodećim klubovima otežali konkurentnost u Ligi prvaka, stavljajući ih u podređeni položaj prema kontinentalnim klubovima koji imaju još 20 dana za povlačenje poteza na koje engleski klubovi neće moći odgovoriti. A dio svojih pojačanja će tražiti upravo u redovima engleskih klubova.

Kovačić mora dokazati kako je on taj igrač koji će raditi razliku, mora pokazati da je spreman prijeći iz sporedne u glavnu ulogu

Najbolje je to shvatio Chelsea, znajući kako nema smisla niti pokušavati zadržati Thibauta Courtoisa koji je ionako već naumio otići u Real Madrid. Klub očekuje uvjeravanje s Edenom Hazardom i nema energije za nagovaranje dvojice koju će Real vabiti na prijelaz, pa je Courtoisa pustili da ide. Kako je ostao bez vremena za pregovore s klubovima, i nije bilo nekog izbora nego isplatiti oštetnu klauzulu od 80 milijuna eura koju je Athletic Bilbao izvjesio kako bi se od njih doveo Kepa Arrizabalaga. Jednostavno nije bilo izbora. Iako neosporno talentiran, Arrizabalaga je preko noći postao najskuplji vratar u povijesti, a za slični novac se moglo dovesti Jana Oblaka ili nekog vratara s mnogo većim renomeom u javnosti. Međutim, to bi zahtjevalo pregovore i vrijeme koje Chelsea nije imao na raspolaganju i trebalo je eliminirati razgovore s klubom kao nepotrebnu distrakciju od cilja, makar to koštalo 80 milijuna eura. Ljudima u klubu je trebala opcija koja će biti dostupna čim prebace novac na račun, a tu boljeg od Kepe nije bilo.

Međutim, u budućnosti se kao najveća nuspojava odluke da se skrati prijelazni rok potencijalno može pokazati Mateo Kovačić.

Tek kao dio Courtoisova transfera, Kovačić je u Chelsea došao na mala vrata. Strani mediji su tu vijest objavili tek usputno jer nikako nije mogao do kraja potvrditi svoj talent nakon što je došao iz Intera. Međutim, budućnost vrlo lako može potvrditi njegov dolazak kao jednu od najvećih krađa, transfer koji se višestruko isplatio.

S Realom je Kovačić osvajao Lige prvaka, povremeno je dobivao šanse za igru, ali nikako se nije mogao zaista nametnuti. Koliko god izgledao dobro kad bi igrao, a često je izgledao stvarno odlično, uvijek je ostajao nekako nedorečen. Talentiran, ali nedovoljno konkretan; dobar, ali nikada presudan; blizu, ali uvijek pola koraka prekasno. Od Reala je tražio da ga pusti, a Chelsea je tražio još pojačanja za koja je imao novca, ali nije imao vremena, i stvari su se nekako dogodile same od sebe. Real je jedva dočekao da se riješi igrača koji ne želi više ostati u klubu i koji prijeti štrajkom, Chelsea je sporednim putem našao elitnog talenta motiviranog da se potvrdi na velikoj sceni.

U za njega, sretnom spletu okolnosti Kovačić mora ‘samo’ pokazati da je vrijedan svog talenta i da je ovo zaista njegovo vrijeme u kojem će biti konkretan, presudan i na pravom mjestu.

Prvi izlet Maurizija Sarrija na Wembley u utakmici Chelseaja protiv Manchester Cityja u utakmici Community Shielda nije prošao dobro. U samo 90 minuta nogometa dobio je jasnu demonstraciju koliko je daleko od Cityja i kako u veznom redu stvarno treba nekoga poput Kovačića. U planu igre u kojem je Álvaro Morata markirao Fernandinha, Cesc Fàbregas i Barkley su dobili zadatke iskakati prema Cityjevim stoperima, najmanji problem je Jorginho oko kojeg je puštalo na sve strane. N’Golo Kanté će pokriti taj prostor i donijeti stabilnost u presingu svojom defenzivnom moći. Problem je što Sarri nema igrača kojeg može staviti uz njih dvojicu.

Barkley nije centralni vezni igrač. Ne razmišlja na taj način, ne vidi rješenja koja otvaraju prostor i ne oslobađa se lopte dovoljno brzo, a onda njegova sposobnost da prođe suparnika koji ga čuva postaje bezvrijedna. Fàbregas je odličan dodavač lopte, vidi opcije i može ubrzati protok posjeda, ali nema noge za ono što Sarriju treba. Nema brzinu za presing, nema dribling kojim može stvarati višak u daljnjem halfspaceu niti može lateralnim kretanjem pokriti prostor. Jednostavno, nije dovoljno mobilan niti da bi bio ono što je u Napoliju bio Marek Hamšík, niti ono što je bio Allan.

Naravno, Hazard je ključ, on je onaj koji će stvarati višak u zadnjoj trećini. Međutim, Kovačić je idealni dodatak za izgradnju igre koja će se bazirati na onome što u prve dvije faze napada nude Jorginho i Kanté. Sposoban je napraviti 80-ak dodavanja s vrlo visokim postotkom točnosti i istovremeno je sposoban probiti suparnika driblingom, a istovremeno je defenzivno jači nego su Barkley i Fàbregas. Kako u pozicijskom, tako i tranzicijskom nogometu.

Ono gdje Kovačiću treba Chelsea nije samo minutaža. Protiv Islanda je u 82 minute skupio 81 dodavanje sa 100 posto točnosti. Na cijelom Svjetskom prvenstvu je imao tek sedam pogrešnih dodavanja u 183 odigrane minute. Međutim, malo je od tih dodavanja bilo zapravo odlučujuće, s malo od tih dodavanja je stvorio višak. Sarri iza sebe ima povijest podizanja vrijednosti naizgled već formiranih igrača, a ključ je u tome što njegov sustav nudi unaprijed spremna rješenja. Naprosto je lakše igrati kada pred sobom imate jasne zahtjeve prilagođene uvjetima sustava koji je razrađen. U tom kontekstu, Kovačićeva će dodavanja morati postati jasnija i odlučnija, znat će točno kad može driblati i kad njegovo dodavanje treba ići okomito, a kad treba u širinu.

U tom kontekstu, Chelsea i Sarri su idealan korak za Kovačića. Ne samo da bi trebao dobiti minutažu čim pohvata formu i zahtjeve sustava, nego bi taj sustav trebao istaknuti njegove vrline i pomoći mu da se riješi najveće mane koju ima — nemogućnosti da se nametne svojim sposbnostima da zapravo upravlja utakmicom, a ne samo da kontrolira loptu. I to će za njega biti ključ. Ne sjećam da sam gledao zrelijeg igrača sa 18 godina s tako elitnim talentom. Bio je precizan, učinkovit i moćan. Isto tako, ne sjećam se da sam gledao igrača koji je u idućih pet godina zaista napredovao, a da se opet nije zapravo profilirao, ni u klubu ni u reprezentaciji.

I zato je ovo njegovo vrijeme, Kovačić se mora nametnuti na velikoj sceni. On to može, ima sve moguće alate za biti fantastičan igrač, ali sad to mora dokazati.

To će donijeti i dozu pritiska, jer došao je iz pozicije u kojoj je bio u zoni ugode i imao etiketu vrhunskog talenta kojeg se štedijelo od kritika i gdje su trofeji dolazili, ali su drugi iznijeli većinu tereta. Sad mora dokazati kako je on taj igrač koji će raditi razliku, mora pokazati da je spreman prijeći iz sporedne u glavnu ulogu. Mora pokazati da je ovo njegovo vrijeme.