Topnički dnevnici

Weigl: Neispunjeno obećanje

Njegov odlazak je Borussijin poraz

Čak niti pet godina kasnije nema pravog objašnjenja što se zapravo dogodilo s Jürgenom Kloppom u Borussiji Dortmund u jesen 2014.

Sve stoji. I to da klub nije mogao zadržati najbitnije igrače, i to da je došlo do generalnog zasićenja nakon dva njemačka naslova i finala Lige prvaka, i to da je Kloppova metodologija treninga imala puno nedorečenosti i problema, i to da je njegov gegenpressing od avangarde kojom je osvojio svijet postao pomalo jednodimenzionalan, zbog čega su druge momčadi stvorile odgovor na njega. Stoji i još tisuću drugih stvari, ali ništa ne može racionalno objasniti da je Borussia na zimsku pauzu otišla kao zadnji klub Bundeslige. Ekipa koja je godinu i pol dana ranije igrala finale Lige prvaka bila je na dnu ljestvice u totalnom raspadu i potpuno pročitana.

Promjena je bila potrebna, a to je prepoznao i sam Klopp. Iako je javnost vijest službeno saznala tek u travnju, Klopp je još u veljači — nakon domaćeg poraza od Augsburga u drugom kolu proljetnog dijela, kad je valjda i sam shvatio kako dalje nema smisla jer ni nakon zimskih priprema stvari nisu bile bolje — priznao igračima da će na kraju sezone napustiti klub, a par dana kasnije je sa svojom odlukom otišao predsjedniku. Na čistu snagu volje zbog odanosti treneru i kroz individualnu kvalitetu, Borussia se izvukla u nastavku sezone. Igra je i dalje bila loša, ali taj prešutni dogovor koji je Klopp imao s igračima bio je dovoljan da se momčad donekle stabilizira. Isto tako, vrijeme koje je Klopp dao klubu da nađe novog trenera bilo je sasvim dovoljno da se pronađe kvalitetna zamjena.

Doduše, Hans-Joachim Watzke i Michael Zorc su znali koga žele. Prvi izbor kluba je bio Thomas Tuchel. I pogodili su, jer ono što je Tuchel napravio u prvih mjesec dana u Borussiji bila je jedna od najimpresivnijih stvari u nogometu u zadnjih 30-ak godina.

Weigl je simbol i toga koliko je nogomet ovisan o kontekstu, koliko nešto što je dobro u jednom sustavu ne mora biti dobro i u drugom

Borussia je bila prilično kvalitetna momčad s dovoljno vrhunskih igrača. Kvragu, ljudi su samo dvije godine ranije igrali finale Lige prvaka. Međutim, Tuchel je došao u momčad koja je bila potpuno okrenuta gegenpressingu i fizičkom aspektu nogometa, što je bio jedan od najvećih problema u Kloppovoj zadnjoj sezoni. Kad je imala loptu, Borussia u zadnjoj Kloppovoj sezoni nije mogla napraviti apsolutno ništa smisleno. U kontri je i dalje bila ubojita jer to je bio refleks po kojem su se igrači vodili, ali sve osim toga je bio ozbiljan problem i veći dio ekipa je svjesno preskakao igru kako se ne bi dovele u situaciju da im Kloppova momčad oduzme loptu visoko na njihovoj polovici; u svim drugim scenarijima suparnici su bili prilično sigurni.

Tuchel je za 27 dana ljetnih priprema potpuno promijenio momčad i sve njene navike.

U prvih pet bundesligaških kola Tuchelov BVB je natrpao 18 golova. Još važnije, njegova je Borussia, momčad koja se samo mjesec dana ranije s loptom u nogama jedva snalazila i protiv najlošijih suparnika, igrala savršenu pozicijsku igru i dominirala kroz posjed. Igrači kojima je presing i fizički aspekt igre na drugu loptu bio ključ uspjeha su u samo 27 dana priprema prihvatili nogometnu filozofiju u kojoj su rotirali pozicije i imali više od 70 posto posjeda lopte.

Impresivno u svemu nije rezultat ni eventualna inovativnost onoga što je ostavio za sobom. Impresivan je način kojim je Tuchel promijenio momčad jer nitko u zadnjih 30-ak godina na vrhunskoj razini nogometa nije tako efikasno pobijedio ljudsku prirodu i napravio tako drastičan zaokret u stilu cijele momčadi u toliko kratkom vremenu.

Temelj nogometa je trening, a on se zasniva na stvaranju navika koje postaju refleksne reakcije. Ukratko, riječ je o psihologiji i izjednačavanju treninga s pokusima koje je radio Ivan Petrovič Pavlov sa svojim psima.

Svaka dobra, loša ili beznačajna navika u igri stvara SE na treningu zbog psihološkog uzorka koji se naziva “petlja navike”. Prvi dio procesa je stvaranje okidača koji u mozgu uzrokuje određeno ponašanje, što trener simulira vježbama. Drugi dio je samo to ponašanje, odnosno rutina postupaka koju stvara reakcija na taj okidač, dok je treći dio procesa nagrada. Nagrada se u ovom slučaju svodi na uspješno rješavanje problema, zbog čega mozak pamti petlju navike kao univerzalnu reakciju za sličnu situaciju koja će se pojaviti u budućnosti.

Nakon što smo formirali naviku, teško ju je prekinuti upravo zato jer, nakon što je ponovimo nekoliko puta, zaboravljamo kako uopće radimo to što radimo, već to prakticiramo automatski. Neuroni u našem mozgu imaju određenI uzorak kojim se ‘pale’ i taj uzorak postaje dominantnI refleks na situaciju, pogotovo kad se nalazimo u stresnim situacijama u kojima nema vremena za analiziranje.

Zbog toga su vrhunski nogometaši toliko uspješni. Oni su se kroz trening riješili loših navika u igri i dobre navike koje dolaze iz talenta su doveli do savršenstva, a onda im te navike služe kao unaprijed naučene reakcije na situacije koje im se događaju u utakmicama, zbog čega ih rješavaju efikasnije od drugih.

Problem nastaje onda kad želite drastično promijeniti uzorke u igri, kao što je to napravio Tuchel kad je došao u Borussiju. Godine treninga koje su stvarale navike su radile protiv njega i jedino što je mogao bilo je stvoriti nove navike.

Ključni element u tom procesu je bio Julian Weigl.

Kad je Tuchel prvi put vidio Weigla, zapravo je došao tražiti bočnog igrača. Pratio je drugu ligu i vidio je da 1860 München ima veznjaka koji je savršen za ono što njemu treba u Dortmundu. Platio ga je 2,5 milijuna eura i 20-godišnji Weigl je postao centralna figura njegove momčadi. Sve nove navike koje je Tuchel usađivao svojoj momčadi su počinjale upravo s njim.

Ništa što je Weigl radio nije bilo spektakularno niti je upadalo u oči. Sve se svodilo na to da je donosio prave odluke u pravo vrijeme; ispravno se pozicionirao, ispravno se kretao i birao ispravna dodavanja. Ali upravo to je bilo spektakularno. Bilo mu je samo 20 godina i nije bilo za očekivati da neko toliko mlad može biti tako zreo kao što je on bio, ali ta njegova racionalnost i efikasnost u obavljanju zadataka na terenu su bili ono što je Tuchelu omogućilo da onoliko brzo promijeni stil igre. Diktirao je tempo, upravljao je utakmicama i ostavljao dojam velikog igrača koji je sposoban komplicirane stvari obaviti na prokleto jednostavan način. Zbog toga je toliko puno obećavao, takvi igrači su nevjerojatno rijetki u tako mladoj dobi.

Zapravo, jedina usporedba koja se mogla povući je bila Sergio Busquets — bio je točno taj tip igrača, taj profil koji stvarima na terenu upravlja suptilno i bez previše nametanja, ali opet je ključni dio svake akcije. A pošto sve velike momčadi po prirodi stvari imaju loptu u nogama, bilo je skroz očekivano da Weigl napravi veliki transfer.

Činjenica da ga je Borussia sada prodala u Benficu za 20 milijuna eura znači da nije ispunio svoj potencijal.

Nije mu pomogla ni situacija u Dortmundu, gdje su se nakon Tuchelova odlaska izredala trojica trenera u godini dana, ali Weigl u suštini nije ispunio svoje obećanje. To je donekle poraz i same Borussije, i to ne samo financijski.

Igrači, posebno kad su toliko vezani uz taktički kontekst specifičnog trenera kao što je bio Weigl, propadaju zbog stotina razloga. Događa se i to nije nešto što se uvijek može izbjeći, ali Borussia je morala znati bolje rasporediti svoje resurse. Igrači kao Weigl su rijetki, traže specifične uvjete i lako su kvarljiva roba kad ih stavite izvan okvira, ali baš zato ih treba čuvati. Weigl nikad nije dobio takav tretman. Bio je prebacivan na stopera, tražene su mu drugačije uloge u veznom redu, bio je daleko od onoga gdje bi trebao biti i nigdje se nije snašao kao onda kad je došao u Tuchelov sustav. Njegov transfer u Benficu je dijelom simbol koliko je Borussia lutala sa svojom strategijom u zadnjih pet godina.

Simbol je i toga koliko je nogomet ovisan o kontekstu, koliko nešto što je dobro u jednom sustavu ne mora biti dobro i u drugom. Čim je Tuchel otišao, kontekst se promijenio i Weiglove navike su počele raditi protiv njega. Vrtio se stalno kroz istu petlju navike i nije se uspio prilagoditi novim situacijama.

Julian Weigl je još uvijek poseban igrač i dok je tako uvijek će imati priliku napraviti nešto veliko. Problem je samo što navike teško mijenjamo i što je rijetko tko sposoban napraviti ono što je napravio Klopp nakon jeseni 2014. Dok ne pokaže da je to sposoban, Weigl će sa sobom morati nositi teret neispunjenog obećanja.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.