Bila je sredina prosinca. Ne pamtim točan datum, ali sjećam se da sam prolazeći kraj stadiona u Kranjčevićevoj dobio neki neobjašnjivi poriv da pogledam utakmicu Lokomotive i RNK Splita. Jer, svaki poriv da se gleda utakmica Lokosa i RNK-a u svojoj suštini mora biti duboko neobjašnjiv. Sjećam se i leda koji se zavlačio u kosti zbog neugodnog povjetarca koji je šuštio kroz krošnje preko benzinske u tada još neraskopanoj Kranjčevićevoj. Dovoljno prohladnog da razmišljam kako sam mogao doma gledati Premier ligu, a opet nedovoljno jakog da rastjera maglu koja se u predbožićno popodne spustila nad Zagreb.
Sablasni dojam maglovitog i praznog stadiona dodatno je pojačavao prizor očajnog i raskvašenog travnjaka na kojem se nije ni mogao igrati neki nogomet. Zadnje kolo zimskog dijela sezone ispratilo je maksimalno 50 gledatelja i svakom od njih ne bi ni najmanje bilo krivo da je sudac svirao kraj negdje oko 65. minute.
Prijatelj kojeg sam odvukao sa sobom na utakmicu umjesto na obećanu kavu – i koji bi se nakon takvog ekscesa trebao zapitati koliko sam mu zapravo dobar prijatelj – postavio je sasvim legitimnu tezu kako se u HNL-u igra najlošiji profesionalni nogomet na svijetu. Valjda ne shvaćajući gdje sam ga dovukao i kakvu prehladu sam mu natovario na vrat, imao sam obraza kontrirati mu. Jer analizirajući utakmice slovenske lige na bivšem poslu u ONCE-u, ali i gledajući ove opskurnije lige poput mađarske, poljske ili češke, bio sam siguran da HNL ima dovoljno kvalitete da ih otpuše. Bio sam toliko bezobrazan da sam tvrdio kako je nogomet koji se igra u HNL-u zapravo vrlo podcijenjen, jer se nameće problem dojma koji ostavlja na gledatelje.
Danas, nakon prvih utakmica trećeg pretkola kvalifikacija za europska natjecanja, imao bih prilično bolju polazišnu točku za svoju teoriju. Rijeka, Hajduk i Osijek su u ždrijebu redom izvukli suparnike koji spadaju u red najtežih mogućih ponuđenih opcija. Dinamo je prošao nešto bolje i sasvim je jasno čak i iz prve utakmice da je nekoliko klasa bolji od suparnika kojeg bi trebao rutinski riješiti. Rijeka, Hajduk i Osijek redom na domaće utakmice dolaze s pozitivnim rezultatom, bez poraza u gostima – što jasno govori da se mogu bez problema nositi s kvalitetnom europskom konkurencijom. Zapravo, u dosadašnjim ovogodišnjim kvalifikacijama jedini poraz hrvatskog kluba bio je onaj Osijeka kod Luzerna, koji je bio sasvim dovoljan za prolaz dalje.
Brøndby je iznimno čvrsta momčad koja motorički spada u sam vrh teoretski mogućih kapaciteta; Red Bull Salzburg, iako oslabljen, i dalje je rasadnik talenata, dok ne treba trošiti previše riječi o veličini PSV-a. Lako se može dogoditi da sva tri hrvatska predstavnika ispadnu, ali prve utakmice jasno pokazuju da hrvatski klubovi mogu igrati s europskom konkurencijom koja je u magli Kranjčevićeve izgledala gotovo nedodirljivo.
Prve utakmice trećeg pretkola jasno pokazuju da je nogomet koji se igra u Hrvatskoj podcijenjen, ali krajnje vrijeme je da netko počne voditi računa o dojmu.
Osnovni problem kod dojma je infrastruktura.
To je, uostalom, sasvim normalno jer za dobar film ili za kazališnu predstavu potrebna je pristojna scenografija. Ista utakmica na Rujevici izgleda puno bolje nego što bi izgledala da se igra na Kranjčevićevoj ili u Gradskom vrtu. Ili, ako vam je čaša poluprazna, ista utakmica igrana na Rujevici izgledala bi manje loše nego kad se igra na Kranjčevićevoj. Zelenija trava, uređenije tribine postavljene blizu terenu i relativno dobro uređen stadion je sasvim okej kulisa za igranje nogometa. U teoriji, privremeni Rijekin stadion je zapravo sve što treba prosječnom hrvatskom prvoligašu. Kamp, stadion od nekih 5.000 mjesta i sve to za nešto manje od 20 milijuna eura. Ili stadion u Dugopolju za nekih 10 milijuna eura.
Utopija je razmišljati da se klubovi sami od sebe mogu uključiti u takve investicijske projekte. Ne mogu, jer Inter iz Zaprešića ili Rudeš ne mogu zatvoriti financijsku konstrukciju oko tako velikog projekta. Međutim, HNS bi trebao razmišljati o dojmu koji ostavlja proizvod koji oni prodaje. Jer HNL je u svojoj ekonomskoj suštini proizvod koji Hrvatski nogometni savez prodaje javnosti. U svom financijskom izvješću HNS na usluge promidžbe i informiranja troši enormne novce. Cifra je u samo godinu dana skočila s pet na 17 milijuna kuna, a to je dovoljno za financiranje pet travnjaka najnovije generacije. Uvjeren sam kako bi to bila prilično bolja reklama za HNS od reklamnih spotova na lokalnim radio stanicama.
Hrvatski klupski nogomet je europski relevantan i HNL je brutalno podcijenjen. Najprije u našim vlastitim očima, a onda i prema van
Uostalom, odnekud treba početi, a travnjaci su nekako najuočljivija stvar kad se gleda utakmica na televiziji. Bilo bi super kad bi se radilo o pretežito travnatim površinama, barem osrednje ravnim, za razliku od nekih krumpirišta na kojima se već neko vrijeme igra nogomet u HNL-u. Koliko se nogomet može igrati na travnjacima poput onoga u Kranjčevićevoj.
Drugi problem u percepciji snage HNL-a u odnosu na europske lige u tome je kako se prezentira Dinamo u grupnim fazama.
Unutar nekoliko godina, Dinamo je dvaput igrao protiv Red Bull Salzburga, baš ovog s kojim igra i Rijeka. U playoff rundi kvalifikacija za Ligu prvaka Dinamo je igrao dvaput po 1:1, da bi onda u produžetku u Austriji golom El Arabija Hillela Soudanija prošao dalje. Dodatnu važnost tom rezultatu daje činjenica da je prije dvije godine Dinamo u dvomeču s praktički istom momčadi primio devet (9!?!) komada. Naravno da Red Bull nije toliko dobar da Dinama ispraši s devet komada u 180 minuta nogometa. Problem je u prioritetima koje si Dinamo postavlja.
U grupnim fazama Dinamo može i mora bolje. Teško me tko može uvjeriti da je Dinamu u grupi s Ludogorecom, Čornomorecom i PSV-om maksimum jedan jedini bod. Tim više što u kvalifikacijskim fazama Dinamo rutinski izbacuje slične ekipe. Ali baš rutinski, jer je osjetno kvalitetnija momčad. Ako Rijeka može osvojiti sedam bodova protiv Seville, Feyenoorda i Standarda iz Liègea, siguran sam da i Dinamo može u svojoj grupi namlatiti barem Ludogorec i Čornomorec. Problem je u tome što Dinamo ostvari svoj zacrtani cilj kvalifikacijom u grupnu fazu i ondje igra praktički revijalne utakmice u kojima je jedini objektivni cilj staviti prave ljude u pravi izlog.
Da se razumijemo, ta je praksa donijela priličan ekonomski plus. U ovom trenutku nije ni toliko bitno pričamo li o klupskom saldu ili o privatnim offshore računima, ali takav način razmišljanja je omogućio guranje prodajnih eksponata u prvi plan. Samo što je ta praksa prilično porazna za ugled i samog kluba i hrvatskog nogometa.
Klubovi poput Københavna ili Legije nisu ništa bolji od Dinama. Dapače, da se susretnu u playoff rundi Dinamo bi ih izbacio u osam od 10 slučajeva. Međutim, oni se u Ligi prvaka ne sramote jer imaju sportski motiv nastupa, ne samo prodajni. I rezultat su bodovi, a ne samo obaranje negativnih rekorda. Oni dobivaju reputaciju ozbiljnih klubova, a Dinamo – a s njim i hrvatski nogomet – reputaciju farme neizgrađenih talenata.
Što nije istina, jer hrvatski nogomet je mnogo ozbiljniji od toga.
Kad znamo da je RNK Split igrao egal utakmice protiv Torina, da je Slaven Belupo pobijedio Athletic Bilbao, da je Hajduk igrao egal utakmice s Dniprom koji je došao u finale Europske lige, a Rijeka uzimala bodove Sevilli koja je tu Europsku ligu osvojila – jasno je da hrvatski klubovi ipak imaju kvalitetu. Dinamo također ima kvalitetu i to je prilično teško osporiti. Međutim, istovremeno Dinamo ima pogrešno postavljene ciljeve gdje ga rezultat ne zanima ni blizu kao prodaja igrača. Ironično je što rezultat nikako ne isključuje prodaju igrača. Dapače, potencira ju i bilda cijenu, ali zahtjeva dodatno znanje i predanost, ekstra motivaciju koju Dinamo dosad nije pokazao. Što je malo tužno, jer potencijal je bio tu, a grupe – barem one u Europskoj ligi – su itekako bile prolazne.
Zato nam dobro dođu dani poput ovih u kojima su igrane prve utakmice trećeg pretkola kvalifikacija. Utakmice u kojima je jasno da je hrvatski nogomet europski relevantan i da je HNL brutalno podcijenjen. Najprije u našim vlastitim očima, a onda i prema van.
Najbolje od svega, uvjeren sam da možemo i puno više, da su naši potencijali mnogo viši nego ih uopće percipiramo. Za ispunjenje tih potencijala trebat će prvo infrastruktura koja će podignuti uvjete i popraviti dojam. Trebat će potpora HNS-a kao institucije, trebat će otvaranje novim idejama i novim ljudima koji će razbiti ukiseljene paradigme rada i razmišljanja. Bazen talenta je tu, ali taj talent treba podignuti na višu razinu. Potrebni su pravi uvjeti i pravi ljudi. Ovi koji su već neko vrijeme tu su zaslužni za to da na utakmicu dođe 50 gledatelja i da ljudi imaju dojam da je HNL najgora profesionalna liga u Europi.
A stvarno nije. HNL je podcijenjen, uz sve objektivne mane nosi kvalitetu, s tim da ima veliki potencijal za puno više. Ako odgovorni ljudi ne znaju kako to ostvariti, vrijeme je da prepuste mjesto onima koji će znati. Jer europska konkurencija nije ni izbliza nedodirljiva kao što se čini iz magle u Kranjčevićevoj.
