Barcelona jest pobijedila i ponovo je upisala sva tri boda, ali to nije napravila nimalo uvjerljivo. Domaćina je u vodstvo doveo bivši Barcelonin igrač Munir El Haddadi na asistenciju Sandra Ramíreza, još jednog produkta La Masije. Na klupi Las Palmasa je sjedio García Pimienta — čovjek koji je igrao za Barcelonu te u Barceloninoj omladinskoj školi proveo punih 20 godina — i Las Palmas je više sličio idealu igre koji Xavi propovijeda nego što je to bio slučaj s Barcelonom. U prvom je poluvremenu postotak posjeda lopte bio otprilike izjednačen, ali Las Palmas je imao vodstvo i jednu stativu, a ukupno je skupio sedam udaraca, od čega su tri išla unutar okvira gola. S druge strane, Barcelona je imala četiri udarca od kojih nijedan nije išao u gol.

Nije stvar čak niti u udarcima. Las Palmas je izgledao kao momčad koja jasnije zna što želi i koja je bolje pozicionirana. Nije sporno da Barcelona ima individualnu dominaciju koja je najbolje bila vidljiva iz činjenice da je u prvih 45 minuta uzela 24 duela naspram Las Palmasovih sedam. Xavijevi igrači su naprosto brži, jači i moćniji, tako da su bez problema uzimali duele kad bi se našli u situacijama jedan-na-jedan. Ali kad bi izašli iz tih situacija, obično nisu znali kamo dalje i ulazili su u slijepe ulice. Las Palmas ima ograničen talent i ograničene kapacitete, ali igrači su jasno znali kuda ići kad dobiju duel ili što napraviti da ga izbjegnu.

Barceloni nedostaje identitet i jasna vizija što se traži od igrača. Bodovi kapaju, ali se osvajaju na ho-ruk i individualnu klasu

Na kraju je Ferran Torres iskoristio individualnu pogrešku, a onda je İlkay Gündoğan duboko u sudačkoj nadoknadi realizirao kazneni udarac kojim je Barçi donio sva tri boda. Međutim, to je slika klasične utakmice kakve Xavijeva momčad ove sezone igra: bodovi kapaju, ali dojam je loš.

Barcelona trenutno ima 41 bod. To je prosjek od preko 2,15 po utakmici, što garantira borbu za naslov prvaka. Problem je u tome što je Barcelona 17 bodova osvojila u zadnjih 10 minuta utakmica te u pripadajućoj sudačkoj nadoknadi. Da se u La Ligi igra do 80. minute, Barcelona bi na svom kontu imala samo 24 boda. U završnicama utakmica izbjegla je tri poraza i još je sedam puta uspješno pretvarala remi u pobjedu. Osvojila je 18 bodova, a izgubila je samo jedan jedini — onaj protiv Real Madrida kad je Jude Bellingham zabio u sudačkoj nadoknadi.

To je najveći korijen nezadovoljstva. Bodovi nekako dolaze, ali utakmice su u najvećem postotku odigrane loše ili u najmanju ruku sasvim neuvjerljivo. A s obzirom na Xavijev kontinuitet na klupi, ciljana pojačanja i prošlu sezonu, navijači su očekivali bolji dojam.

Doduše, ni prošla sezona nije bila toliko sjajna. Da, Barcelona je uzela naslov prvaka i da, obrana je bila na nestvarnoj razini. Marc-André ter Stegen je upisao 26 ligaških utakmica u kojima nije primio pogodak, čime se izjednačio s Pacom Liañom, koji je s Deportivom iz La Coruñe napravio isti rezultat u sezoni 1993./94. Međutim, prošlosezonski napad najbolje opisuje podatak da je Barcelona prošle sezone osvojila naslov prvaka tako što je čak 11 puta pobijedila 1:0, što je rekord La Lige.

Uz tako mršave napadačke brojke cijele momčadi, Robert Lewandowski je sezonu završio s 23 postignuta gola i titulom prvog strijelca La Lige. Čovjek je svojim golovima redovito donosio bodove. Ove sezone na pola prvenstva ima samo osam postignutih golova i sedmorica igrača su ispred njega. Zato nije nitko ispred njega kada je riječ o propuštenim velikim prilikama: Lewandowski je ove sezone promašio 15 takvih šansi i u tom je aspektu najlošiji igrač lige.

Lewandowski i dalje dolazi u pozicije za postizanje golova. U prosjeku ima 3,5 udaraca po utakmici, što je najviše u ligi. Nešto malo manje od pola šutova upućuje unutar okvira gola, ali muči se sa samom realizacijom, pa čak i s faktorom sreće.

Općenito, Barcelona je već sada promašila 50 velikih prilika. Idući na toj listi je Athletic Bilbao s 37, pa onda Girona s 36 i Atlético Madrid s 33 te Real s 32 propuštene velike prilike. Ako uzmemo Real kao ishodišnu točku, Barça je promašila čak 56 posto veći broj velikih prilika od izravnog konkurenta za naslov. U cijeloj prošloj sezoni promašila je ukupno 79, a veći dio prvenstva je u toj kategoriji bila bolja od Real Madrida i koncentracija je popustila tek u završnici sezone, kad je titula bila praktički osigurana.

To nas dovodi do suštine: Barcelona nije puno lošija nego prošle godine, samo je lani imala bolju konverziju šansi i neusporedivo bolju obranu.

To nije alibi za Xavija jer nije bilo za očekivati da će Barcelona zadržati onakvu defenzivnu efikasnost. Ljudi su u prvih osam kola prošle godine primili samo jedan gol, a do 33. kola, kad je postalo jasno da su prvaci, inkasirali su samo 11 golova. Čak i s boljim individualnim braničima, jasno je da je takav tempo neodrživ i da se radi o ekstremu. Xavi je trebao iskoristiti situaciju da kompenzira očekivani pad obrambene efikasnosti i da izgradi okvire napadačke igre kojima može kompenzirati primljene golove.

Aktualna je sezona, uključujući i utakmicu protiv Las Palmasa, jasan pokazatelj da Xavi u tome nije uspio. Objektivna je činjenica da ima niz ozljeda ključnih igrača, ali isto je tako činjenica da Barcelona u utakmice ulazi mlako, bez jasnog plana i da ne dominira onako kako se očekuje od momčadi koju vodi Xavi. Možda bi bilo prenategnuto odlaziti u usporedbe s Ronaldom Koemanom, ali Barceloni nedostaje identitet i jasna vizija što se traži od igrača. Bodovi kapaju, ali se osvajaju na ho-ruk i individualnu klasu, a onda tamni oblak nezadovoljstva koji se nadvio nad Xavija i Barcelonu dolazi s razlogom.

Kad Las Palmas više sliči Barceloni nego ona sama, teško je očekivati da navijači budu zadovoljni bez obzira na bodovno stanje i mogućnost da momčad ipak napravi iskorak čim podigne realizaciju.