Topnički dnevnici

Zidaneov način

Zašto ne postoji bolji trener za Real Madrid

Kad je u nedjelju na stadionu Kralja Abdullaha postalo jasno da će Real Madrid i Atlético ući u raspucavanje jedanaesteraca koje je trebalo odrediti pobjednika, osvajač Superkupa se već mogao pretpostaviti s velikom sigurnošću.

“Naši igrači su igrali u mnogo velikih utakmica i možemo ostati mirni u teškim situacijama jer znamo da možemo dobiti svakoga“, izjavio je Toni Kroos pred treće uzastopno osvajanje Lige prvaka i sažeo stvari na čistu bit. “Imamo kvalitetu, nje smo svjesni i iz nje povlačimo samopouzdanje. Iako ne pobjeđujemo, znamo da možemo promijeniti utakmicu. Iskusili smo mnogo situacija, tako da ne postajemo nervozni.“

Ljudi gotovo da nisu ni morali pucati penale jer Real Madrid ne gubi takve situacije i to je još jednom dokazao i u Saudijskoj Arabiji. Dani Carvajal, Rodrygo, Luka Modrić i Sergio Ramos su zabili svoje udarce s bijele točke. Jasni, čvrsti i odlučni udarci su ušli bez ikakvih problema. Za Atlético je Saúl Ñíguez promašio okvir gola, Thomasu Parteyju je vratar obranio i tek je Kieran Trippier trećim udarcem pogodio mrežu Thibauta Courtoisa, ali tada je već bilo kasno jer Real svoje udarce ne promašuje.

On je uspio odbaciti svoj ego, što je igračima njegove veličine obično nemoguće

Zaključak koji se obično izvlači je taj kako je osnovni sastojak recepta uspjeha Real Madrida činjenica da momčad — osim individualne kvalitete koja je često bila presudna, pogotovo dok je Cristiano Ronaldo bio u njoj — ima iskustvo igranja velikih utakmica.

To je u suštini istina. Real je sa svoja tri naslova Lige prvaka osvojena zaredom napravio nešto što se može opisati kao pogreška u matrici. U takvom okruženju, koje garantira elitne suparnike s jednako kvalitetnim pojedincima, Real je prolazio bez da je dominirao igrom. Nekad je bilo malo sreće, nekad malo pomoći sudaca, ali tri uzastopna naslova europskog osvajača čine sjajan poligon na kojem su igrači mogli steći iskustvo igranja velikih utakmica i ovakve trenutke svesti na rutinu.

Međutim, svi veliki klubovi igraju velike utakmice. Iskustvo koje se tumači kao sam broj odigranih utakmica ne znači puno, to je površna interpretacija jer krava može pasti travu na livadi i gledati kako svaki dan u isto vrijeme prolazi vlak kraj nje, ali neće zato, kao što je Mauricio Pochettino objasnio, znati koliko još treba vremena dok taj vlak ponovo prođe. I Atlético Madrid ima prekaljene profesionalce, u toj svlačionici su osvajači trofeja na klupskoj i reprezentativnoj razini, igrači koji iza sebe imaju puno velikih utakmica.

Ñíguez ima točno 50 utakmica u Ligi prvaka, za Španjolsku je nastupio 19 puta. Carvajal ima 53 utakmice u Ligi prvaka i 24 nastupa za reprezentaciju. Razlika između njih je svedena na tri nastupa u Ligi prvaka i četiri za reprezentaciju, uz to da Ñíguez ima 40 utakmica u La Ligi više od Carvajala i 45 utakmica više u karijeri, usprkos tome što je mlađi. Međutim, on je svoj penal promašio, a Carvajal je zabio. Jasno, suluda je stvar izvlačiti zaključke na temelju jednog udarca. Ali kad uzmete u obzir da je ovo bilo deveto finale koje je Zinédine Zidane vodio s Realove klupe i da je iz svih devet izašao kao pobjednik, onda tu već postoji uzorak koji moramo uzeti u obzir.

Glavni dio tog uzorka nije iskustvo, nego ono što je sažeo Kroos: samopouzdanje.

U situacijama poput one u Saudijskoj Arabiji, kad igrači ispred sebe imaju odlučujuće udarce kod kojih su svjesni da je sve na njima i da je pritisak jasno fokusiran na njih, oni ostaju mirni. Drugi griješe, savijaju se pod stresom, ali Real Madrid ostaje svjestan svoje kvalitete i zna da može dobiti svakoga.

To je ono što Zidane donosi ovoj momčadi.

Ako ćemo iskreno, kod Zidaneove momčadi nemate što vidjeti. Barem kad pričamo o taktičkim rješenjima i nečemu općenitom što će postaviti novi standard igre, elementima koje će drugi kopirati i koji će obilježiti nogomet. Igra je prilično bazična, temelji se na individualnim rješenjima i često je mučenje pratiti kako momčad iz kola u kolo lomi neusporedivo slabije suparnike silom individualne kvalitete.

Kraljevski klub je zapravo prosjak taktike: identitet igre je bljutav, mehanizmi u igri su bazični i nedorečeni, sve se svodi na improvizaciju i — premda je Zidane više puta pokazao kako duboko razumije nogomet i kako se može efikasno prilagoditi suparniku te mikrotaktikama i traženjem suparničkih mana riješiti utakmice, na taj način pomažući momčadi — neki veliki plan igre, generalno govoreći, ne postoji. To je jasno i iz činjenice da igrači ne mogu držati konstantu koja je potrebna da bi se osvojila La Liga.

S taktičke strane, sa Zidaneom ili bez njega bi bilo tako svejedno, jer vjerojatno na svijetu ima još jako puno ljudi koji mogu odraditi isti posao u tom segmentu. Međutim, nitko na svijetu ne bi mogao napraviti ono što je odradio Zidane. I nitko drugi ne bi bio bolji trener za ovaj Real Madrid.

Na svakoj poziciji — osim možda na golu i u vrhu napada, ali i o tome se itekako može diskutirati jer Karim Benzema rijetko dobije zasluge za sve ono što radi za suigrače — momčad ima igrača koji bez ikakve rasprave spada u Top 5 na svojoj poziciji. Po tome koliko su trajali Julen Lopetegui i Santiago Solari jasno je da te igrače ne može voditi baš svatko. Da biste kontrolirali takvu svlačionicu, morate imati autoritet koji se ne dobije samo time što ste trener. Potrebno je puno više od toga.

U tome je Real Madrid sličan NBA ligi, u kojoj često objašnjavaju odnose na način da kažu kako je to “liga igrača“. To znači da su oni zvijezde kojima je prilagođeno sve ostalo, pa čak i treneri i način na koji rade. Zidane je to prihvatio i još jednom pokazao kako genijalnost dolazi u više oblika. On je uspio odbaciti svoj ego, što je igračima njegove veličine obično nemoguće, prilagodio se igračima, stavio ih je na prvo mjesto i svoj autoritet nije nametao s razine nekoga tko je iznad njih.

Zidane je trenerski fantom slobode, on svoj rad zasniva na oslobađanju potencijala igrača koje ima na raspolaganju, a ima ludo talentiranu momčad kojoj je često dovoljno samo dati da diše i ne sputavati je uputama kojih se ne želi pridržavati. Zbog toga svoj autoritet nije nametnuo po vertikali, nego po horizontali. Uvjerio je igrače da zna kako je biti u njihovoj koži — jer stvarno zna — i pomogao im da izvuku svoj maksimum, da dobiju takvo samopouzdanje i mirnoću da se nikad ne lome pod pritiskom.

I to je nevjerojatno impresivno.

Nije impresivno zato što je osvojio devet trofeja u devet finala u kojima se našao. Impresivno je zato što momčad igra na sličan način kao i prošle sezone, ali pobjeđuje onda kad se drugi lome pod pritiskom i promašuju penale. Još je toliko toga u samoj taktici nedorečeno i sistemski nedostojno momčadi koja ima takvu kvalitetu, osobito ako je usporedimo s onim što rade Liverpool ili Manchester City. Ali Zidane je učinio da točno takva momčad od raspada u kojem je bila prošle sezone ponovo ostavlja dojam one koja može uzeti svaki trofej za koji se natječe bez da se nešto pretjerano popravila. To je njegov potpis; on je razlika između uspjeha i neuspjeha, on je igračima vratio ono samopouzdanje i vjeru da znaju kako mogu promijeniti utakmicu i onda kad ne pobjeđuju.

Impresivno je i to da na svijetu, među svim taktički genijalnim trenerima, na ovaj način to može napraviti samo Zinédine Zidane.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.