Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Život je prekratak za loš nogomet

Marco Rose dokazuje kako ne “treba vremena da bi se vidjela trenerova ideja”

Prošle je sezone Borussia Mönchengladbach bila uvjerljivo zadnja na ljestvici pretrčanih kilometara u Bundesligi. Taj podatak sam po sebi i nije toliko važan jer je na onoj ‘pravoj’, bodovnoj ljestvici bila peta, po broju postignutih golova deveta, primila je treći najmanji broj golova i da je malo bolje odigrala zadnjih nekoliko kola vrlo je lako mogla uhvatiti plasman u Ligu prvaka. Međutim, podatak o pretrčanoj kilometraži morate dobro zapamtiti jer on je ključan ako govorimo o suštini posla koji Marco Rose radi u Mönchengladbachu.

U tom kontekstu, činjenica da je Gladbach trenutno prvi na prvenstvenoj ljestvici je isto manje važna. Razlike između prvih osam ili devet klubova su toliko male da se lako mogla dogoditi i drastično drugačija situacija samo zbog slučajnosti, sreće i nekoliko udaraca koji su mogli sasvim drugačije prekrojiti tablicu. Lako je moguće da će već sutra nakon utakmice protiv Bayerna ta tablica biti drastično drugačija. Uostalom, Rose je preuzeo momčad koja je prošle sezone bila nadomak Lige prvaka i nije toliko čudno da Gladbach stoji toliko dobro.

Najvažnija u cijeloj priči je činjenica da Borussia igra atomski nogomet, s najmanje praznog hoda u cijeloj ligi. A za momčad koja je prošle godine pretrčala najmanje kilometara u cijeloj Bundesligi, to je ogromna promjena.

Argument da treba vremena kako bi se vidjela trenerova ideja nije ništa drugo do alibi. Ideja, ako je trener uopće ima i zna kako je instalirati, vidi se od prve sekunde

“Vjerujem Marcu u svemu“, odgovorio je Jürgen Klopp za Sky Sport Austria pitanje o tome da RB Leipzig nije izabrao Rosea za svog novog trenera. „Marco može dobiti bilo koji posao i Marco može odraditi bilo koji posao na vrhunskoj razini. Svi pitaju za njega, nakon što je vodio Red Bull Salzburg do polufinala Europske lige dobio je publicitet, ali on može uspješno voditi bilo koji klub, čak i izvan Red Bullova sustava rada.“

Klopp zna što govori jer je Rose šest godina igrao za njega u Mainzu. Poznaje ga, zna Roseov način razmišljanja i zna kako radi. I u Kloppovoj izjavi treba naglasiti ovo “bilo koji klub, čak i izvan Red Bullova sustava”, jer to je suština priče.

Red Bull je izgradio priču koja je jedinstvena u nogometu.

Puno njih je upumpalo novac u svoje klubove, ali samo je Ralf Rangnick konstruirao sustav koji je sustav u punom smislu riječi. U slagalici s 1.000 dijelova zna se kako se skautiraju igrači i kako se skautiraju treneri, zna se što se želi, što se traži i što se mora imati, a zna se što se putem može dodati na bazu. Svaki igrač kojeg Red Bull Salzburg ima na plaći je manje ili više isti, oni dijele zajedničke karakteristike i isti stil igre.

U takvom okruženju je relativno lagano raditi. Rose je osvojio juniorsku Ligu prvaka i došao je u polufinale Europske lige, ali on je bio tek produžetak Rangnickova sustava u kojem su se neke stvari naprosto znale unaprijed. Svaki Salzburgov trener, od Rogera Schmidta koji je bio Ajatolah presinga do Američkog Dedala Jessea Marscha, igrao je unutar iste taktičke paradigme. Svaki od njih je imao nešto svoje, ali su, jednako kao i igrači, svi bili slični po tome što im je stil igre počivao na visokom presingu, direktnoj igri i nevjerojatnom tempu.

Kad iz takvog sustava, u kojem je tempo prva odrednica svega i u kojem se već u selekciji igrača stvaraju preduvjeti da imaš materijal koji može pratiti takvu ideju, prijeđeš u klub koji je pretrčao najmanje kilometara u cijeloj ligi, onda je to velika promjena. U Red Bullu svaki trener ima svoj potpis, ali svi su učili pisati kod istog učitelja i koriste iste olovke. U Borussiji se treba snalaziti.

Rose se snašao jako dobro i dokazao je da može raditi bilo gdje na svijetu. Osim što je prvi na tablici, njegov Gladbach igra sjajan nogomet. Momčad koja nije trčala i koja je rezultat gradila na obrani postala je momčad koja tempom melje suparnike i igra nevjerojatno zabavan nogomet u kojem nema praznog hoda ni nedorečenosti, a to je posao koji potpisuje Rose. On je okrenuo Borussiju naopačke i to je napravio već od prve svoje utakmice.

I sada se vratite na početak i na podatak koji je važan da shvatite suštinu posla koji Rose radi u Mönchengladbachu. Momčad koja je trčala najmanje u cijeloj ligi prodala je trojicu igrača, kupila četvoricu novih i odjednom trči gotovo pa najviše u ligi i ima drugi najmanji broj dugih lopti po utakmici. Jedini klub koji je u obje kategorije ispred Borussije je RB Leipzig — on trči više i udara manje dugih lopti, ali to se od njega i očekuje jer to je takva momčad, slagana unutar jasne paradigme i vođena unutar jedinstvenog stila. Rose je svoju ideju uspješno prenio na sasvim drugačiju momčad koja igra sjajno.

Najbitnija stvar je ta da se promjena vidjela od prve utakmice. Adaptirao je, doduše, Rose puno toga. Nakon prve dvije utakmice shvatio je da nema ‘desetku’ koja mu profilom odgovara za romb kakav je igrao u Salzburgu, pa je promijenio zahtjeve unutar igre i prilagodio shematizaciju presinga. Na kraju je promijenio formaciju u 4-3-3, ali je ideja bila jasna od prve sekunde i ona je konstantna. Rose igra proaktivno, to je njegov stil i on od njega ne odustaje, a time dokazuje da je Klopp bio u pravu.

I još bitnije — dokazuje da se može igrati nogomet.

Argument da treba vremena kako bi se vidjela trenerova ideja nije ništa drugo do alibi i to je Rose pokazao. Trenerova ideja, ako je trener uopće ima i zna kako je instalirati, vidi se od prve sekunde. Unutar trenažnog procesa je potrebno vrijeme kako bi se svi elementi unutar te ideje doveli na potrebnu razinu i potrebno je poštovati teorije učenja kako bi se došlo do optimuma, ali ako se ideja ne vidi unutar prve dvije utakmice, to obično znači da ideje ni nema.

Odličan primjer za to je Nenad Bjelica, kojem je Hapoel Be’er Sheva bio treća utakmica na Dinamovoj klupi, ali je već tada pokazao da njegova momčad ima glavu i rep, a onda je protiv Astane pokazao kako gledamo neobično ozbiljni Dinamo. Od tada, to je bila konstanta. Bjelica nije dodavao sofisticirane elemente u fazu napada i igru u posjedu; njegov Dinamo ne igra šampanjski nogomet koji stvara šanse kroz spektakularna sistemska rješenja, pa niti protiv nemjerljivo slabijih suparnika, ali njegov Dinamo je bio i ostao ozbiljna momčad koja neovisno o suparniku igra ozbiljan nogomet.

Ono što se vidjelo u startu, vidi se još uvijek i to je jasan pokazatelj njegova trenerskog potpisa na ekipu.

Zbog toga je promašena sva priča o trenerima kojima treba vremena kako bi postalo jasno što oni žele. Svaka ideja treba vrijeme koje je nužno da se razvije i dosegne optimalnu razinu. Mehanizmi koji se uigravaju traju, razvijanje refleksnih reakcija traje i prilagođavanje zahtjeva profilu igrača traje. Stvaranje igre je proces, a on zahtjeva vrijeme i strpljenje. Međutim, ako trener u prvih nekoliko utakmica nije pokazao ideju i paradigmu igre, onda je vrlo vjerojatno da ih neće nikad ni pokazati jer to nema u sebi. I možete tražiti alibi u igračima koji udaraju u zid svojih mogućnosti i ne prate trenerove upute, momčadima koje nisu stvorene za nešto ili ih trener nije selektirao, ali u globalu riječ je o glupostima.

Marco Rose je momčad koja je trčala najmanje u ligi pretvorio u jednu od najzabavnijih na svijetu. On je samo najnoviji dokaz da nitko ne bi trebao imati strpljenja za fraze u kojima mjesecima čekamo trenerovu ideju.

Jer život je prekratak da bismo gledali loš nogomet.