Kada je Joachim Löw ostao bez ideje kako otključati argentinsku obranu u finalu Svjetskog prvenstva 2014., na teren je poslao Marija Götzea da riješi utakmicu. U 113. minuti utakmice Götze je pokazao da je izbornik bio u pravu. Utrčao je s krila i dok su svi pratili loptu, on je malo zastao kako bi se pozicionirao između dvojice stopera, nježno je primio loptu na prsa, spustio ju je na slabiju lijevu nogu i u padu plasirao loptu u daljnji kut; sve u jednom laganom i prirodnom pokretu, kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu, a ne o golu koji je odlučio svjetskog prvaka.
Koliko je to važno možda najbolje pokazuje Andrés Iniesta koji je kolekciju vina u ponudi obiteljske vinarije nazvao ‘116. Od svega što mu se dogodilo u životu, od svih trofeja i velikih trenutaka na terenu i izvan njega, Iniesta je kao najveći izdvojio baš taj gol Nizozemskoj u produžecima finala Svjetskog prvenstva 2010. i njega ovjekovječio na etiketi vina.
Götze je do istog takvog vrhunca došao sa samo 22 godine života.
Bio je to tek logičan nastavak nečega što se tada činilo kao velika karijera u nastajanju. Götze se na velikoj sceni predstavio već 2010. s nekoliko utakmica u Bundesligi, ali u sezoni 2010./11. je eksplodirao. Te godine je zabio šest komada i skupio 11 asistencija i to će u povijesti ostati upamćeno kao jedna od najboljih tinejdžerskih sezona u zadnjih 30-ak godina. Götze je sa samo 19 godina bio dominantna sila u Bundesligi; imao je 2,5 ključnih dodavanja i 3,5 driblinga po utakmici i vukao je Borussiju Dortmund, a njegov učinak na toj razini u tim godinama je usporediv jedino s onim Kyliana Mbappéa, Lionela Messija, (brazilskog) Ronalda, Jadona Sancha i Michaela Owena.
Götze i danas brzo misli, ali tijelo mu reagira taman toliko sporije da više ne može prolaziti igrače onako kako je to radio prije
Danas se to zaboravilo, ali Götze je bio zbilja nevjerojatan igrač. Nogomet je igra koja traži brzinu, a Götze, međutim, nije imao pravocrtnu sprintersku brzinu na koju se mogu osloniti Mbappé, Sancho ili Ronaldo kojima je to omogućilo da se lakše nametnu u seniorskom nogometu. Pa čak je i Owen bio relativno brz igrač protiv kojeg niste mogli iskoristiti to što ste bili fizički jači, jer ga niste mogli stići da ga gurnete. Götze nije imao takvu karakteristiku na koju se mogao osloniti, ali on je imao brzinu reakcije i brzinu u razmišljanju — onu nogometnu inteligenciju kojom se mogao osloboditi suparnika uz pomoć činjenice da je bio tehnički superioran, možda i najtalentiraniji tehničar u povijesti njemačkog nogometa.
Da stvari stavite u kontekst, ove sezone više od 3,5 driblinga po utakmici imaju samo Adama Traoré i Allan Saint-Maximin u Premier ligi, Messi u La Ligi, Neymar u Ligue 1, Jeremie Boga u Serie A, a u Bundesligi to nema nitko. Od te petorice, barem trojica su fizički dominantni igrači i nevjerojatno brzi sprinteri koji rade kaos na otvorenom terenu, što Götze nikad nije bio. On je suparnike valjao na messijevski način, u uskim prostorima i u gužvi, koristeći to što je mislio i reagirao brže nego svi ostali, jer za njega je vrijeme teklo sporije nego za sve druge na terenu; njemu su se stvari događale u slow motionu.
Uostalom, i sama riječ Götze označava njemačku riječ za lažno božanstvo ili zlatno tele, biblijskog idola kojem su se Izraelci klanjali u pustinji kada su izgubili nadu u izlazak. Mario je tih godina izgledao upravo tako — kao idol koji će njemački nogomet štovati.
Ipak, njegov tinejdžerski uspjeh nije ga vodio u pravcu Peléa, koji je pokorio svijet kao klinac i nastavio karijeru kao dominantna sila. Götzeova priča je sličnija onoj koju je imao Paulo Futre, čovjek koji je u reprezentaciju ušao kao klinac i koji je s 21 godinom bio najbolji igrač finala Kupa prvaka kad ga je 1987. s Portom osvojio protiv Bayerna, da bi ga kasnije dokrajčile ozljede.
Götzeu je u siječnju 2017. dijagnosticiran metabolički poremećaj, odnosno vrsta miopatije — vrlo rijetke bolesti koju karakterizira degeneracija mišićnog tkiva. Osim što ima problema s metabolizmom, bolest je pogubna jer se manifestira u problemima s mišićima. Netko ‘normalan’ bi s time mogao živjeti bez pretjeranih problema, ali za profesionalnog sportaša je to ravno katastrofi jer mišići oslabe i ne mogu podnijeti napore običnog treninga; mišiću treba dodatno vrijeme da provede električni impuls koji dobije kroz živčani sustav, a oporavak od bilo kakve aktivnosti traje puno duže. Ukratko, dijagnoza miopatije najčešće znači i kraj karijere, jer ne postoji nijedan način liječenja koji može povratiti potpunu mišićnu snagu.
Götzeu je miopatija dijagnosticirana relativno kasno jer izgledno je da je to stanje imao još u Brazilu, a s liječenjem je počeo tek tri godine kasnije. Dok je bio u Bayernu, prozvali su ga Die Pummelfee, što u prijevodu znači “bucmasta vila” — jer nakon ozljede nikako nije mogao skinuti nekoliko kilograma viška. Kolumnist Die Zeita ga je prozvao “hodajućim selfiejem”, a sve više novinara i legendi je propitivalo njegovu radnu etiku i želju za igrom. Visoka očekivanja koja je Götze postavio dok je bio dijete obijala su mu se o glavu; u 114 nastupa za Bayern je zabio 36 golova i dodao 24 asistencije, ali dojam je bio da stalno stagnira i konstantno je bio pod pritiskom medija jer cijela Njemačka je očekivala da će Götze postati Messi. Imao je tu sezonu s 19 godina u kojoj je bio dobar kao Messi, zabijao je ključne golove i onda je negdje zapeo.
U stvarnosti, Götze je bio ozbiljno bolestan. Nakon što se vratio u Dortmund, ondje su shvatili da Götze ne može sanirati ozljede bez obzira na to što odrađuje sve propisane programe. Ozljede i salo su se gomilali, a čovjek je držao dijetu i trenirao više nego ikad. Uzimao je satove joge i opuštao se u saunama i hiperbaričnim komorama kako bi prevenirao ozljede i ubrzao oporavak, ali ništa nije pomagalo. Tada je doktor Markus Braun uputio Götzea na dodatne pretrage koje su pokazale da ima miopatiju i da ga taj poremećaj može koštati karijere.
Ispalo je da Mario Götze nije morao definitivno prekinuti karijeru, ali ona je zapravo gotova. Nakon što mu je istekao ugovor s Borussijom, njegov matični klub mu nije produžio ugovor i pustio ga je da izađe na tržište. Götze je trenutno slobodan igrač, ima tek 28 godina i pred njim bi trebale biti najbolje godine, a nitko mu još uvijek nije ponudio ugovor.
Jednostavno, Götze više nije onaj stari igrač.
Njegov otac je profesor na Tehničkom sveučilištu u Dortmundu, radio je na velikim projektima i obitelj Götze ima jako dobru financijsku situaciju. To je važno u kontekstu toga da Mario nikad nije bio slučaj sportaša kojeg je pokretao “prazan frižider”, njegova radna etika je bila nevjerojatno visoka i nije žrtvovao sebe za uspjeh iz egzistencijalne potrebe, nego iz čiste želje da bude najbolji. To sve nabrajam jer ne radi se o tome da je Götze zaradio dovoljno novca i da se ne može motivirati, on je oduvijek imao toliko novca da ga to nije pokretalo. Götze naprosto fizički ne može napraviti ono što je mogao prije.
Napredovanje bolesti je zaustavljeno, ali šteta je ostala. Götzeovi mišići su nekoliko milisekundi sporiji u reakciji s živčanim vlaknima nego što su bili prije i to je sasvim dovoljno da onaj igrač koji je valjao suparnike koristeći svoju brzinu razmišljanja i brzinu reakcije više ne postoji, vrijeme mu teče kao svima drugima i nema više onog slow motiona u kojem može reagirati. Götze i danas brzo misli, ali tijelo mu reagira taman toliko sporije da više ne može prolaziti igrače onako kako je to radio prije — elegantno i bez ikakvog napora. Za njega golovi više nisu najjednostavnija stvar na svijetu kao što je bio onaj u finalu Svjetskog prvenstva u Brazilu.
Taj vrhunac mu nitko nikad neće moći oduzeti. Götzeu će zavijek ostati gol u 113. minuti i jedna od najboljih sezona koju je neki tinejdžer imao u zadnjih 30-ak godina. Nakratko je bio zlatno tele, idol kojem su se klanjali svi u njemačkom nogometu. Bio je i više od toga, stvarno je postao dominantna sila u Bundesligi i bio na najboljem putu da postane jedan od najboljih igrača na svijetu.
Ono što nama nitko neće moći oduzeti je sjećanje na igrača koji je postavio messijevske standarde sa svojih 19 godina i veliku priču koja se mogla dogoditi da je svijet barem malo poštenije mjesto.
