U jednoj od svojih najpoznatijih izjava autor distopijskog romana Vrli novi svijet Aldous Huxley kaže kako iskustvo nije ono što se čovjeku događa, nego ono što čovjek izvlači iz onoga što mu se događa.

Jedna od temeljnih ljudskih potreba je potreba za pripadanjem. Bliske veze i socijalne grupe važne su za osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, a osjećaj odbačenosti prouzrokuje jedan od najvećih stresova koje čovjek može doživjeti. Nesigurnost koju nam prouzrokuje glad, hladnoća ili manjak financijskih sredstava možemo racionalno pojmiti i nakon nekog vremena detektirati uzrok toga kao nešto što objektivno nismo dobro napravili i što se u perspektivi može popraviti. Međutim, odbacivanje u pravilu ne možemo racionalno pojmiti; shvaćamo ga osobno i tumačimo kao da nismo dovoljno dobri na toj bazičnoj razini. Psihološki je odbacivanje jedno od najdubljih i najstresnijih događaja koje čovjek može doživjeti i obično generira velik pad socijalne sigurnosti i manjak samopouzdanja.

Problem odbacivanja je gotovo svakodnevan u sportu, toliko da se shvaća kao nešto normalno.

Osim onih nekoliko najboljih u svakom sportu, gotovo svima drugima je netko u nekom trenutku rekao da nije dovoljno dobar i odbacio ga bez previše emocija. Prosječan čovjek — pa i poneki vrhunski sportaš, većinom jedan od onih koji nikad nisu bili odbačeni — shvaća da je pritisak kada moraš raditi kako bi prehranio djecu i on na to hoće li netko drugi zarađivati 500 ili 700 tisuća eura gleda kao na nešto banalno, oko čega brinu samo razmaženi. Međutim, često se ne radi o novcu, nego o udarcu na psihu i poniženju koje izaziva spoznaja da nisu dovoljno dobri.

Malo ljudi shvaća koliko je velika karijera Mislava Oršića i koliko je veliku stvar napravio on osobno

Američki sportski psiholog Richard Cox to iskustvo uspoređuje s osjećajem nemoći koji muškarci imaju kada shvate da su impotentni. Slično iskustvo je doživjela velika većina sportaša i svako od njih je udarilo na njihovu osnovu kao čovjeka, ali postoje razlike u tome što su izvukli iz negativnog događaja koji im se dogodilo i kako ih je on oblikovalo.

Recimo, da se mladom igraču dogodi da iz matičnog kluba prijeđe prvo u talijanski niželigaški klub, pa se onda ne probije u Rijeci i preko Slovenije završi na Dalekom Istoku, obično bi iz toga izvukao iskustvo kako se ne isplati baš trsiti u Europi. Zašto bi se vraćao? Ondje je zvijezda, a u Rijeci nije mogao niti u zapisnik, dok je u Sloveniji zabio dva gola.

To je nekako racionalno, to naprave manje ili više svi naši igrači koji odu onamo i rijetko tko se gledao vratiti dok god je imao status tamo daleko. Svi, svjesno ili nesvjesno, žele izbjeći novo odbacivanje ili poniženje i onda se pale zaštitni mehanizmi kako bi izbjegli još jedno negativno iskustvo. Para je na Istoku dobra, ugovori su unosni, ima dobar status u hijerarhiji momčadi, prihvaćen je i pripada tu; dakle, ostvario je većinu onoga iz Maslowljeve hijerarhije potreba. Čemu onda talasati riskirajući da ga netko opet odbaci? Radije prihvati situaciju takvu kakva jest.

Mislav Oršić je postupio drugačije. Bio je hrabar, mentalno čvrst i iz istog iskustva izvukao nešto sasvim drugo.

Oršić je zaista prihvatio situaciju kakva je bila. Nije očajavao, nije se prepustio i nije upao u malodušje zbog toga što je završio u Južnoj Koreji. Bio je gdje je bio, ali je situaciju prihvatio s ciljem da je iskoristi kako bi napredovao. Radio je, učio i postajao bolji. Iz svega što mu se dogodilo, Oršić je izvukao iskustvo koje je iskoristio bi postao bolji.

“Tri i pol sezone koje su stvarno koristile, u svakom smislu”, ispričao je svoja iskustva iz Koreje i Kine za HNL-ovu službenu stranicu. “Nogometaški najviše zato što sam navikao na defenzivne zadatke, to se tamo zahtijeva. Svakako i očvrsnuo budući da se igra tvrdo, žustro, punim tempom od prvog do posljednjeg sučevog zvižduka, otvoreno i neizvjesno!”

Kada je stigla ponuda iz Dinama, nije se pretjerano predomišljao jer je vjerovao u sebe.

Iz ove perspektive to izgleda kao prilično jednostavna odluka za Oršića. Došao Dinamo, stavio Korejcima milijun eura na stol i što se sad tu treba previše misliti, potpišeš i uživaš. Samo, stvari nisu bile toliko jednostavne. Dinamo je istog ljeta doveo Luku Menala i Damiana Kądziora koji su bili konkurencija na krilnim pozicijama, doveden je Lovro Majer za dva i pol milijuna eura, a u klubu je bio Dani Olmo koji je tada obično pokrivao upravo poziciju lijevog krila. Tu poziciju koju igra Oršić i baš tu poziciju na koju je trebao doći Antonio Marin, najveći talent iz omladinske škole i idući veliki prodajni eksponat.

Jasno, Oršić je sigurno prije potpisa ugovora porazgovarao s Nenadom Bjelicom i braćom Mamić. Vjerojatno je dobio neka obećanja, objasnili su mu gdje ga vide u planovima i kakva će mu biti uloga. Ali Oršić je itekako bio svjestan da mu mjesto u momčadi uopće nije osigurano i da će se morati izboriti za njega kao autsajder. Ne treba vam puno empatije kako biste bili svjesni da je opet postojala dobra mogućnost za scenarij u kojem bi Oršić završio odbačen i — premda je to iz neke naše obične perspektive donekle neshvatljivo — ponovo proglašen nedovoljno dobrim.

Ljudska psihologija je kompleksna, ali često se stvari svedu na fight-or-flight instinkt. Oršić je mogao izabrati: ili će ostati u ugodnosti Koreje, ili će doći boriti se u Dinamo i riskirati da opet bude neuspješan.

Njegovu odluka najbolje opisuje situacija u kojoj je, nakon što je zabio drugi gol Tottenhamu, odmah sprintao po loptu u mrežu. Nije slavio, nije razmišljao o tome što je sve dosad napravio i koliko je čudo što je Dinamo stigao prednost koju je Tottenham imao iz prve utakmice. Uzeo je loptu i išao je po još jedan, išao je završiti priču odmah.

Da bismo shvatili o kojoj mentalnoj snazi govorimo, dovoljno se vratiti u prvu utakmicu. Prije tjedan dana Zoran Mamić je izvadio Oršića nakon 64 minute. Sasvim opravdana odluka jer Oršić se našao u 12 duela. Osvojio je točno nula od tih 12 duela. Običnom čovjeku tih 0/12 ništa ne znači. Postoji taj koncept alfa i beta muškaraca kao binarne podjele, ali po Gaussovoj krivulji vjerojatno niste ni jedno ni drugo. Ili ste, ako hoćete, i jedno i drugo. Ako se popnete u svijet profesionalnog sporta na toj vrhunskoj razini, tu su stvari malo drugačije i malo bliže onoj binarnoj podjeli. I onda nakon što je osjetio što znači nemoć i koliko je suparnik jači kad ne uspijeva uzeti niti jedan duel u 12 pokušaja, tjedan dana kasnije samo prođe kroz njih. Bez imalo razmišljanja i potpuno dominantno.

Da, Dinamova pobjeda je velika stvar. Ogromna je i povijesna pobjeda. To je zaista jedan od onih Lajka-momenata i predstavlja bitan događaj u trenerskom CV-ju Zorana Mamića, premda je tehnički Damir Krznar odradio tu utakmicu, Mitski status se ne dobiva samo pobjedama. On se stvara mitskim pobjedama, a ova je bila takva i nakon 0:2 u prvom susretu svi shvaćaju koliko je zapravo velika.

Vjerojatno puno manje ljudi shvaća koliko je velika karijera Mislava Oršića i koliko je veliku stvar napravio on osobno.

Ne kao junak pobjede, jer i to je svima jasno. Premda je Dominik Livaković odradio sjajan posao i barem je jednako zaslužan, Oršić je jedino lice ove pobjede. Ono što ljudima nije jasno jest koliko je zapravo veliku stvar napravio sa svojom karijerom. Tri gola Tottenhamu. Jedan desnom u suprotne rašlje, sa svoje pozicije, na svoj način. Drugi inteligentnim kretanjem, osjećajući igru i čitajući situaciju, neometan iz srca kaznenog prostora. Treći driblajući sa centra, kroz četvoricu igrača kluba iz Premier lige. Tri toliko različita načina, a sve to nakon što u prošloj utakmici nije dobio nijedan duel.

Oršić je zaslužio da bude zvijezda, ali krivo je vjerovati da je jučerašnjom utakmicom rođena zvijezda. Uostalom, svi su pomalo zaboravili da je Oršić već zabio tri gola na velikoj sceni, onda kad je prošle sezone natrpao Atalantu u Ligi prvaka. On stvari radi bez velikog praska. Samozatajno i pomalo autsajderski. Dođe, pojavi se i odradi posao, pa se opet nekako pritaji dok ponovo ne bude potrebno odraditi posao. U obrani, u praćenju suparničkog beka, u klizećem startu, proigravanju suparnika, utrčavanju bez lopte u prazan prostor. Ukratko, u svemu onome što se treba obaviti kako bi se uopće došlo do toga da se može pucati na gol.

Oršić naprosto nije lik kojem stoji narativ rođenja zvijezde. On jest zvijezda, ali nije se rodio iz tri gola nego stvorio sam sebe korak po korak tom svojom konstantnom borbom i nevjerojatnom mentalnom snagom. Hrvatski nogomet je iznimno skučeno okruženje i obično se dosta rano otkrije tko je zvijezda, dok je igrač još mlad, pa ga se zato i odgaja kao zvijezdu. Tu je Oršić iznimka i njegov se karakter izdvaja.

On je iz iskustva koje mu se dogodilo izvukao nešto posebno i zato je izrastao u posebnog igrača koji je postao posebna zvijezda.