Trebala je to biti velika nogometna noć.
Prvo od dva engleska finala u europskim kupovima. Londonski derbi između Arsenala i Chelseaja, dva velika rivala. Sraz dvojice stranih trenera u svojim prvim sezonama u Engleskoj. Strast, buka, borba. Na kraju, dobili smo sterilno finale: poluprazne tribine Olimpijskog stadiona u Bakuu, procesiju na terenu u prvom poluvremenu, golijadu Chelseaja u drugom.
Ali već neko vrijeme se UEFA-ina odluka da dodijeli domaćinstvo finalu jednog od svojih kupova Azerbajdžanu pokazuje kao potpuno promašena. Nije bilo dovoljno što je navijačima londonskih klubova dodijeljeno tek nešto više od 10 tisuća ulaznica na stadionu koji prima nešto manje od 70 tisuća ljudi. Nije bilo dovoljno da Henrih Mhitarjan ne otputuje u Baku sa svojim klubom jer je Armenac, a Azerbajdžan s njegovom državom ima otvorene granične sporove.
Premier League games are actually boring a lot of the time but the colours on TV are saturated and lovely and the noise is all loud and angry and full of pashun so it's great. This game looks like when you go as 'UAE vs 'team you don't know from 'Other'' on Pro Evo
— JJ Bull (@jj_bull) May 29, 2019
Nije bilo dovoljno, budući da su policajci u Bakuu zaustavljali Arsenalove navijače koji su nosili Armenčev dres.
Na kraju se jedno europsko finale koje je moglo biti veličanstveno odigralo u atmosferi predsezonske prijateljske utakmice. Tribine su bile poluprazne, a na terenu se moglo čuti što igrači govore. Kako i neće biti, kada je pola karata UEFA rezervirala za svoje korporativne sponzore. Ne treba to niti čuditi kada UEFA bira novac ispred nogometa, profit ispred atmosfere.
Arsenal je porazu od 4-1 protiv Chelseaja pokazao sve najgore odlike koje su ih pratile ove sezone: obrambenu neorganiziranost, pucanje pod pritiskom, manjak kreacije u sredini terena. Pa ipak, prava gubitnica finala u Bakuu je Uefa.
