Na neki način, ovako nešto je bilo i za očekivati. Za nogometaše Rijeke i Dinama, prvenstvena sezona je praktički gotova. Modri su potvrdili drugi uzastopni naslov prvaka, a Rijeka je prije susreta imala šest bodova prednosti u odnosu na Osijek i Hajduk, na trećem i četvrtom mjestu.
Pa ipak. Ruku na srce, očekivali smo više od dvije momčadi koje već nekoliko godina dominiraju HNL-om. Dinamo je na Rujevici, istina, dominirao gotovo u svakom aspetku nogometne igre, osim možda u umjetničkom dojmu. Modri su uputili 23 udarca prema golu Simona Sluge, a njihovih osam u okvir gola bilo je više od ukupnog broja udaraca Rijeke.
Stvarali su i šanse: Sluga je obranio udarac Rrahmanija iz daljine, Gojak je pucao u kaznenom prostoru, ali je Sluga još jednom bio na mjestu. Bruno Petković je opalio glavom preko gola. Stojanović je pogodio gredu na početku drugog poluvremena. Da je jedna od tih lopti završila u mreži, možda bi se Modri u Zagreb vratili s još jednim velikim skalpom, kao što je Osijek ranije u gostima pregazio Lokomotivu s 4-0.
Ali teško je bilo oteti se dojmu da je bila riječ o utakmici koja je tekla, ali se nije događala, kao da su obje momčadi automatizmom glumile očekivane uloge. Dinamo je sterilno dominirao, Rijeka se organizirano branila, jer se to od njih očekivalo. Kao da smo na Rujevici gledali ersatz utakmicu, derbi koji samo glumi da je derbi.
Minute su nemilosrdno sporo tekle, bez fluidnosti, poput bubnjara koji svako malo ispada iz ritma. Na kraju balade, na Rujevici smo mogli gledati puno trke energije, znoja i truda. Ali malo virtuoznosti. To što je utakmica završila 0-0 ne znači puno.
Uostalom, Liverpool i Manchester City su prošle jeseni odigrali 0-0, ali kakvih 0-0.
Nadajmo se da ovo nije najava onoga što nas čeka u finalu Kupa.
