Godina i jedan dan.
Jučer smo se prisjetili najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog nogometa. Podsjetili smo se kako je to bilo s reprezentacijom prolaziti kroz dramu i neizvjesnost samog turnira, sve do ponosnih suza u finalu.
Podsjetili smo se i kako je sav transformativan potencijal takvog neočekivanog uspjeha bačen u vjetar kroz neispunjena obećanja i propuštene prilike.
Sinoć se, gostujući u Dnevniku Nove TV, na turnir osvrnuo i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić.
“Prošlo je godinu dana, a ostao je ponos. Ostala je sreća, ostalo je zadovoljstvo, ali ostala je i žal što Hrvatska nije postala prvak svijeta.
Emocije su još uvijek prisutne, a ostat će dugo. Bilo je to jedno nezaboravno ljeto, uspomena koja ostaje za cijeli život, a našoj Hrvatskoj za povijest”, kazao je Dalić.
“Prije finala sam inzistirao na tome da igrači uživaju u nogometu. Kazao sam im da su došli do finala, napravili povijest. Da ne trebaju biti sputani, da uživaju i igraju nogomet.
“Nisam još pogledao finale. Kako stvari stoje, nikada ga neću ni pogledati. Onda bi bilo još više tuge, još više žala. Primili smo dva gola zbog pogrešaka suca. Ako bi što promijenio, promijenio bih suca. Sve drugo bilo je na našoj strani”, rekao je izbornik.
Na stranu činjenica da je smiješno govoriti kako je sve na utakmici bilo na strani momčadi koja je u jednom trenu gubila 4-1.
Na stranu procjena suđenja, na stranu nedostatak refleksije i promišljanja da je možda ovaj ili onaj taktički potez mogao okrenuti utakmicu na hrvatsku stranu, a ne kukanje o sucu.
Na stranu sve to. Rusija će ostati zapamćena kao najveći trenutak hrvatskog nogometa, vjerojatno i hrvatskog sporta. Ali danas, godinu dana kasnije, s istim izbornikom na čelu, hrvatski nogomet je u još lošijem stanju nego prije medalje.
Možda je u tom smjeru trebalo okrenuti priču, a ne na ponavljanje praznih riječi i kukanje o suđenju.
