Ako je brbljanje o komercijalizaciji i amerikanizaciji europskog nogometa postalo standardnim dijelom navijačkog repertoara, bez brige, ne brblja se u prazno — ovisno o poziciji iz koje se govori — prostora za napredak ili regresiju itekako ima.
Recimo, u obliku 142 milijuna funti koje četrnaest klubova Premier lige godišnje ne uprihodi samo zbog toga što nazive stadiona još nisu proširili sponzorskim elementom. U NFL-u, primjerice, 26 od 32 momčadi ne propuštaju takvu priliku.
Njujorška kompanija za financijsko savjetovanje Duff & Phelps izbacila je najnoviju studiju o pravima oko imenovanja stadiona, s istim zaključkom kao i u nekoliko prethodnih verzija. Ukratko, u tom segmentu “klubovi ne koriste svoje pune potencijale”.
U odnosu na prethodnu godinu potencijalna ukupna cifra je porasla za pet posto, odnosno prošle godine cifra je iznosila 135,5 milijuna funti.
U upravo završenoj sezoni Manchester City, Arsenal, Leicester, Brighton, Bournemotuh i Huddersfield jedini su klubovi koji su dodatan izvor prihoda (svi skupa, 44 milijuna funti) imali od toga što su domaće utakmice igrali na stadionima neobičnih imena. Također, jedino u slučaju posljednja dva kluba isti aranžmani nemaju nikakve veze s vlasničkom strukturom ili dobavljačem opreme.
Što se tiče “neiskorištenog potencijala”, procjene se u najmanju ruku zanimljive. Manchester United mogao bi u sezoni zaraditi nešto manje od 27 milijuna funti u slučaju preimenovanja Old Trafforda. Na drugom je mjestu Tottenham (17,5), na trećem Liverpool (16,9) na četvrtom Chelsea (16,7), na petom West Ham (5,5). Uzorak nije velik, ali je jasan — milijuni se lakše lijepe za financijski ionako moćne, a nešto teže za one siromašnije i udaljenije od Londona.
Pa ako se nominalističko romantiziranje u startu ostavi po strani, jedino pitanje ticat će se, naravno, onoga što će vlasnici s istim tim novcem učiniti — uložiti ga, na primjer, tijekom ljeta u novog stopera ili sniziti cijene ulaznica? A na to pitanje baš i nije teško odgovoriti.
