Prije točno 30 godina hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu utakmicu u modernoj eri svladavši na prepunom Maksimiru Sjedinjene Američke Države rezultatom 2-1. Tog 17. listopada 1990. godine izabranici legendarnog Dražana Jerkovića prvi su put zaigrali u kockastoj kombinaciji koju je dizajnirao Miroslav Šutej, a premijerni, povijesni hrvatski pogodak u 29. minuti je postigao Aljoša Asanović. Na 2-0 je u 33. povisio Ivan Cvjetković, a zgoditak za Amerikance ugrabio je Troy Dayak 10 minuta prije kraja susreta.
Tim će povodom HRT večeras na svojem drugom programu prikazati snimku susreta i prigodnu emisiju, a u sklopu programa na rasporedu je i dokumentarni film Hrvatski san redatelja Andreja Maksimovića s kojim smo tom prilikom popričali. Naime, spomenuti uradak ne samo da je dokument o povijesnoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, već i priča o samom društveno-političkom kontekstu unutar kojeg se ona odigrala, a redatelj nam je otkrio kako je došlo do ideje o snimanju filma i popričao o pristupu koji je odabrao prilikom njegove izrade.
“Kada je nogometna tematika u pitanju, prije ovoga sam snimio i film Pariz – Moskva, via Palermo”, otkriva Maksimović. “Snimajući taj film i pripremajući se još jednom sam se podsjetio, kroz razgovore sa sugovornicima, na važnost i specifičnost utakmice Hrvatska – SAD. Ja sam tu utakmicu prije svega obradio kao trenutak u kojem se ona događala, a ne samo kao nogometnih 90 minuta. U filmu se govori o sigurnosnim momentima te utakmice, o specifičnim i nikad dosad ispričanim situacijama. To je zapravo bila i prilika za napraviti presjek američko-hrvatskih odnosa u modernoj eri, ne bježeći od ničega i dotičući se svega, pa i haških presuda.”
U filmu se pojavljuju mnogi; od novinara poput Gorana Milića i glavnog urednika Nacionala Berislava Jelinića, ali i tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Željka Olujića, Vjekoslava Šafranića, Tomislava Družaka i ostalih izravnih aktera događanja koja su se zbivala oko same utakmice, poput premještanja spomenika bana Josipa Jelačića natrag na glavni zagrebački trg. Govorili su i neposredni protagonisti susreta, a pričalo se i o perspektivi nogometne suradnje Hrvatske i SAD-a uzimajući u obzir da se na američkom tlu valja odigrati i Svjetsko prvenstvo 2026. godine.
Za Hrvatsku je te večeri na raspolaganju bilo 14 igrača: osim spomenutih strijelaca Asanovića i Cvjetkovića na Maksimiru su bili i Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shalla, Zlatko Kranjčar i Marko Mlinarić (koji je proglašen igračem utakmice), a valja spomenuti i zamjene — Tončija Gabrića, Gregora Židana i Mladena Mladenovića. Međutim, na popisu su nedostajali ‘Čileanci’ koji su u isto vrijeme bili pozvani u U-21 reprezentaciju Jugoslavije. Među njima su tada bili, prisjeća se Maksimović, Andrej Panadić, Alen Bokšić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki…
“Priča se o tome kako je bilo 14 igrača”, objašnjava redatelj. “Postojale su, recimo, četiri kolone igrača: oni koji su igrali, oni koji su bili ozlijeđeni (tu spadaju Igor Štimac i Davor Šuker), igrači koji su tad igrali za U-21 reprezentaciju Jugoslavije — tu se spominje i Šuker, ali on je bio u Zagrebu na utakmici, ozlijeđen — pa igrači koji su bili pozvani, ali su im klubovi za koje su tada igrali službeno zabranili dolazak. Takav je bio slučaj s Davorom Jozićem koji je tada nastupao za Cesenu i igrao jako dobro na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990., Zlatkom Vujovićem, a u filmu od tih igrača govori i Tomislav Ivković koji je bio pozvan, ali klub mu nije dozvolio dolazak. Recimo, Vlado Kasalo se ogriješio o zabranu kluba, došao i platio kaznu o čemu vrlo detaljno priča.”
Nerijetko se povlače pitanja oko toga zašto su buduće zvijezde Vatrenih tada odlučile igrati za U-21 reprezentaciju Jugoslavije protiv Sovjetskog saveza, a redatelj govori da se u obzir valja uzeti sljedeća stavka:
“Nemam ni kvalifikaciju ni potrebu biti odvjetnik igrača koji su igrali za U-21 reprezentaciju, ali moramo nečega biti svjesni: da su oni tada odbili igrati za U-21 reprezentaciju, a u rujnu je tada počelo posljednje jugoslavensko nogometno prvenstvo koje bi morali igrati cijelu godinu, Fudbalski savez Jugoslavije, njihov domicilni savez bi reagirao. Oni bi bili diskvalificirani i možda bi doživotno bili kažnjeni i poslije ne bi mogli sudjelovati u svim uspjesima hrvatskog nogometa, pa i osvajanju medalja. Da su tada odbili igrati za mladu reprezentaciju Jugoslavije, za Vatrene nikad ne bi mogli igrati igrači poput Bokšića, Bobana, Jarnija… Objektivizirajući to, trebamo to imati na umu, a ne to što se tada nisu odazvali. Naravno, to ne umanjuje specifičnu težinu odazivanja pozivu svih onih koji su došli.”
Također, redatelj je zaokružio priču o reprezentaciji i istaknuo kako je veći dio filma, njemu najdraži, posvećen i izborniku Dražanu Jerkoviću, glasovitoj plavoj devetki koji je onomad dobio čast voditi Vatrene, a o njemu je u filmu ispričana i jedna posebna potpriča.
Hrvatski san prikazat će se večeras na HRT-u 2 u 20:30 sati.
