Dinamo i Šahtar su, nakon dvije utakmice, na terenu razlikovale sitnice. Obje momčadi bile su organizirane u obrani, obje momčadi imali su periode inicijative i agresivnosti u igri. Obje momčadi stvarale su prilike i koristile poklone suparnika. Obje momčadi imale su uspone i padove i, čak i ako postoji dojam da je Dinamo večeras ispustio sigurna tri boda, ukupan omjer ukazuje na to da su dva remija najpošteniji ishod.

Iako, nije tako djelovalo od početka. U prvom poluvremenu, niti jedna momčad nije oduševila, a velik dio poluvremena igralo se ‘bez sredine terena’: jako direktno, sa što bržim prijenosom lopte u suparnički kazneni prostor, bez prolongiranih i detaljno izrađenih napada.

U 13. minuti, gosti su zabili za 1-0. Akcija je izgrađena iz Šahtarove polovice: Ukrajinci su proigrali Dinamov presing na sredini i stvorili višak u brzom prijenosu lopte na desni bok. Povratna lopta dolazi do Alana Patricka i Šahtar je poveo.

Dinamo je bio pasivan dok nije primio pogodak, ali je nakon toga većinom bio ravnopravan Ukrajincima. Modri su bili najopasniji kada bi brzo prenosili loptu do Brune Petkovića, koji je bio jako opasan u Šahtarovom šesnaestercu.

Upravo Petković donio je Dinamu izjednačenje, nakon što je nadskočio Šahtarove stopere i glavom u mrežu pospremio centaršut Kevina Teophile-Catherinea u 25. minuti.

U nastavku, Šahtar je postajao sve pasivniji te je prepustio inicijativu Dinamu i priliku tražio iz tranzicija. Igralo se brzo, s gola na gol, a niti jedna momčad nije kontrolirala utakmicu kroz vezni red. Pravih prilika je bilo malo; iskakala je ona Marina Leovca, nakon prodora po lijevom krilu. Njegov udarac je nakon bloka pogodio gredu.

Svjesno ili ne, obje momčadi su popustile s intenzitetom u nastavku. Dinamu je nedostajalo stvaranje viška od strane Danija Olma, koji je bio prilično samozatajan, a niti jedna momčad nije dolazila do udaraca iz opasnih pozicija. Čekala se pogreška suparnika.

Nenadu Bjelici ruke je vezao i Nikola Moro, koji je u 74. zaradio drugi žuti karton zbog nesmotrenog starta i ostavio Dinamo s desetoricom na terenu (iako je Marlos napravio sličnu glupost u 80. i čak i u toj kategoriji izjednačio ova dva suparnika).

I onda, sedam minuta prije kraja…eto ga!

Luka Ivanušec, koji je ušao u nastavku, postigao je pogodak odluke. Barem se tako činilo, pogotovo kada je Arijan Ademi u 89. zabio za 3-1, nakon fenomenalne individualne Olmove akcije (jesam li rekao da je bio anoniman veći dio utakmice? U redu, poklopio me tim potezom).

Ali ipak ne…

Šahtar nije odustajao i u nevjerojatnoj završnici je, pogocima Júniora Moraesa i Tetea iz jedanaesterca u sudačkoj nadoknadi došao do izjednačenja. Naravno, pričat će se o tome da su Modri u 93. minuti imali dva gola prednosti, a na kraju nisu uspjeli pobijediti. Pitat ćemo se, je li riječ o mentalnom bloku, gubitku koncentracije ili samo ludoj nesreći. Ali ništa od toga ne smije nam zamazati oči.

Jer, u konačnici, vidjeli smo dvije podjednake momčadi, koje su razlikovale sitnice. Kako u Harkivu, tako i u Zagrebu: niti jedna momčad nije uspjela na dulje staze kontrolirati utakmicama, kamoli dominirati.

Ukoliko ostaje žal da je Dinamo ispustio iz ruku gotovo sigurnu pobjedu na Maksimiru, utoliko to samo govori kako je brzo Nenad Bjelica transformirao ovu momčad, njen mentalitet i povećao očekivanja javnosti u susretima s najvećim europskim momčadima.

Ako smo išta naučili iz ove dvije utakmice onda je to da se Dinamo, donedavno jedna od najgorih momčadi u Ligi prvaka, može ravnopravno nositi sa Šahtarom, veteranom u ovom natjecanju.

Po prikazanom na Maksimiru, Dinamo pripada u Ligi prvaka.