Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Hrvatska došla do srebra

Točno godinu dana kasnije prisjećamo se puta do nevjerojatnog uspjeha

Vratimo li film točno godinu dana unatrag na taj 15. srpnja 2018. koji će još dugo biti prepoznat kao datum najvećeg uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, osjetit ćemo sreću i veselje koji će popratiti spoznaju osvajanje svjetskog srebra. I niti približno toliko tuge zbog poraza u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, koliko zbog činjenice da 365 kasnije prilika za uzlet na temelju povijesnog rezultata nije iskorištena.

Kako bilo, prije točno godinu dana hrvatska nogometna reprezentacija osvojila srebrnu medalju na nogometnom Mundijalu — prekoračivši time uspjeh iz Francuske 1998. — i da je Luka Modrić bio proglašen najboljim nogometašem tog turnira u uvertiri koja će mu nešto kasnije u ruke staviti i Ballon d’Or.

Ono što je prethodilo spektakularnom dočeku hrvatskih nogometaša i uspjehu koji se slavio danima bio je turnir koji će ostati upamćen po veličanstvenom rezultatu. Podsjetnik na te dane donosimo dijelovima tekstova kojima smo popratili Mundijal.

Hrvatska – Nigerija 2-0 (Etebo, 32. – autogol, Modrić 71.- 11m)

Izbornik Zlatko Dalić je protiv Nigerije odlučio ponovno promijeniti pristup i posegnuti za rješenjem koje nije prethodno testirao u utakmicama, odnosno testirao ga je samo djelomično. Modrić je vraćen s desetke na ‘šesticu’, iz sastava je ispao Milan Badelj, a Andrej Kramarić je startao iza Marija Mandžukića. Takva vrlo ofenzivna postava, u srži 4-2-4, potaknula je mnoga pitanja s podjednako teoretskih argumenata zašto je to dobro ili nije. Budući da se radi o taktici koja nije ranije testirana, preostalo je samo vidjeti kako će izgledati u praksi.

A ta superofenzivna postava u prvom je poluvremenu izgledala prilično defenzivno.

Hrvatska u veznom redu nije imali ni kontrolu ni fluentnost u predaji lopte. Umjesto toga uzdala se u brzu tranziciju, najčešće tim dugim loptama na krilo ili na špicu te pokušavala iz prekida koje je, kako smo u najavi utakmice čuli od stručnog stožera, posebno uvježbavala. Posjed lopte je (po WhoScoredu) bio 55 posto za Hrvatsku protiv ekipe koja izrazito ne igra na posjed; točnost dodavanja 82 posto, udarci 7-5, od kojih nijedan nije išao unutar okvira gola, a pogodak je pao iz odbijanca nakon prekida.

Sve u svemu, momčad s izrazito superiornom kvalitetom u kreaciji u odnosu na suparnika i četvoricom napadača u sastavu svela se na kontraški pristup protiv ekipe koja niti ne želi preuzeti inicijativu. Igralo se ružno, ali rezultat je došao. Bez ijednog udarca iz igre unutar okvira gola Hrvatska je povela 2-0 pogotkom s bijele točke.

Hrvatska je odigrala defenzivno vrlo solidnu utakmicu; ofenzivno je bila svedena na preskakanje igre i vrebanje prekida. Upisana je prva pobjeda.

Hrvatska – Argentina 3-0 (Rebić 53., Modrić 80., Rakitić 90+1)

Ako bismo cijelo prvo poluvrijeme trebali sažeti u jednu riječ, ta riječ bi bila — kaos. On je počinjao od Argentine, koja je izgledala nemoguće neuredno i divlje, s labavim linijama i nejasnom idejom u posjedu, od izgradnje napada iz dubine (najčešće je samo Willy Caballero ispucavao duge lopte) pa do završnice u zadnjoj trećini terena. Hrvatska je izgledala bolje, ali individualne pogreške — isforsirane i one druge — pridonosile su sličnom kaotičnom dojmu. Previše nervoze, previše grubih prekršaja, gafova i ispadanja s obje strane.

No, najvažniju stvar Hrvatska je uspjela napraviti i u ključnom dijelu zadržati kompaktnost: Lionel Messi je u prvom poluvremenu imao tek 20 dodira s loptom, više jedino od Sergija Agüera. Hrvatska ga je vrlo dobro zonski pokrivala, osobito koristeći ranije primijećenu činjenicu da se na ovom prvenstvu još manje kreće bez lopte nego što je to bio slučaj tijekom sezone u Barceloni.

A onda se jedan od dobro tempiranih valova hrvatskog presinga isplatio na spektakularan način. Ante Rebić zabio je jedan od najbizarnijih golova u povijesti svjetkog prvenstva, ali je to učinio vrlo spretno i vješto. Nakon gola je Hrvatska izgledala sve bolje i bolje kako je Argentina preuzimala sve više rizika. Preostalo je bilo samo da se ta pobjeda potvrdi na terenu.

Gol Luke Modrića stigao je već s dozom neminovnosti, ali to mu zaista ne oduzima nimalo od majstorstva. Grogirana i na rubu nokauta, Argentina je nastavila bauljati, a zatim ju je Ivan Rakitić dokrajčio završivši akciju koja je daleko više sličila uličnom haklu protiv inferiornog suparnika nego nečemu što inače možete vidjeti na svjetskom prvenstvu.

Hrvatska – Island 2-1 (Badelj 53., Perišić 90. / Sigurðsson 76.-11 m)

Puno se uoči utakmice pričalo i pisalo o tome kako postava koja će nastupiti protiv Islanda “i nije toliko slabija” od hrvatske udarne. Nazovemo li stvari pravim imenom, bio je to samo prozirni spin — iako je, dakako, bilo puno logike u odmaranju najvažnijih igrača i mnogi drugi bi napravili isto da su si mogli dopustiti takav luksuz.

Hrvatska je u prvom poluvremenu puno pimplala i mazila loptu, ali premalo toga napravila. Dubine naprosto nije bilo; napadači su bili nemoćni protiv islandske defenzivne organizacije, a veznjaci igrali gotovo bez ikakvog rizika.

Niti jedan udarac u okvir gola nije uputila Hrvatska, Island ih je imao četiri (sveukupno udarci u prvom poluvremenu 8-3); potkraj prvog dijela prilično je pritisnuo, Hrvatska je imala problema s iznošenjem lopte, branjenjem prekida i još koječime. Imala je i par očitih slabih točaka, prije svih Tina Jedvaja, Duju Ćaletu-Cara i Marka Pjacu. Našla se na konopcima, počela je i paničariti u obrani, ali spašavali su Lovre Kalinić i nepreciznost Islanđana.

Island je sveukupno uzevši bio znatno bolji suparnik, nadigrao je Hrvatsku i po dojmu i po statistici. Po prikazanom je sigurno zaslužio više iz ove utakmice. Međutim, svoje šanse nije iskoristio, a Hrvatska je zabila dvaput iz jedina svoja dva udarca unutar okvira gola. S druge strane, izbornika Dalića svakako može veseliti maksimalno ozbiljni pristup i borbeni duh, jer Vatreni su davali sve od sebe i zabili su dva odlična gola. Za treću uzastopnu pobjedu i prolazak skupine sa prvoga mjesta.

Osmina finala: Hrvatska – Danska 1-1 (Mandžukić 4 /Jørgensen 1), 3-2 na penale

Sreća je sastavni dio života i osobito je važna u nogometu jer pada tako malo golova. Uostalom, to se odlično vidjelo u prve četiri minute utakmice, kad su oba gola pala uz veliki udio sreće u nekontroliranim odbijanjima.

Međutim, Hrvatska je osjetno talentiranija momčad nego što je to Danska. Ovaj put smo imali sreće i prošli smo dalje, ali utakmice u kojima si bolji je opasno svoditi na sreću jer to znači da te utakmice spuštaš na igru slučaja, a onda kvalitativna prednost koju imaš više i nije toliko bitna. Utakmice u kojima si bolja ekipa trebaš prelomiti svojom kvalitetom i sustavom koji ti to omogućava, a to Hrvatska ovaj put nije napravila i fantastični Danijel Subašić je spasio prolazak uz veliku dozu sreće.

Hrvatska je prošla dalje iako je igrala loše, ali se provukla i nastavlja natjecanje u kojem se sve otvara. Postoji dodatna vrijednost u tome kad pobijedite utakmicu koju odigrate loše, neki poseban poticaj samopouzdanju. Igrači često nakon takvih utakmica dobiju osjećaj pozitivne nedodirljivosti, rasterećenije igraju jer shvate da čak i kada ne odigraju dobro svejedno mogu pobjeđivati. A na turnirima poput Svjetskog prvenstva, gdje je uzorak utakmica tako mali i gdje ima priličan broj taktički bizarnih utakmica, taj mentalni dio je krucijalan i ovakve pobjede koje daju dodatan psihološki momentum. S te strane, čak i ovakva pobjeda je ogromna stvar. Četvrta u nizu, prva nakon jedanaesteraca!

Četvrtfinale: Hrvatska – Rusija 2-2 (Kramarić 39, Vida 101 / Čerišev 31, Fernandes 115), 4-2 na penale

Rusija je igrala za nastavak snova i rušenja svih očekivanja pred svojom publikom, a ova hrvatska selekcija za svoj trag u povijesnim knjigama koji joj, za razliku od Rusa, nameću iz turnira u turnir. Hrvatska je redovito bila sklona ponavljati vlastite pogreške umjesto da na njima uči, a najveća misao u priči o igri i postavkama bila je zapravo jesu li Hrvati naučili nešto na krilima s(p)retne pobjede nad Danskom, pa da to iskoriste kao dodatni elan i naprave podvig.

Čitavu su utakmicu i Rusija i Hrvatska igrale ‘ping-pong’, želeći što prije prebaciti loptu suparniku ili ga uloviti visoko. Kada se stvari tako postave, produžeci su neminovnost. Kada se stvari tako postave, onda je čekanje nove greške neminovnost. A onda je ti uspiješ dočekati prvi, odnosno dočekaš i taj prekid koji na ovakvom turniru znači pobjedu ili pad. Pa ga Domagoj Vida zabije, baš kao što je jednom izvukao Dinamo u onom susretu protiv Ludogoreca. Ali ni to nije dovoljno, pa svejedno ponovno omogućiš Rusima da se u smiraju produžetaka razmašu do te mjere da proigraju kako nisu proigrali još od onog susreta s Egiptom u grupnoj fazi i na kraju krajeva im omogućiš da se u tom istom smiraju na izmaku snaga vrate u susret. A kada se stvari tako postave, kada sreću nisi možda ni zaslužio, onda se opet sve vraća, kao i protiv Danske, na konačni okršaj preko jedanaesteraca.

Nije problem to što je Hrvatska ponovno morala imati više sreće na kraju, jer i ti jedanaesterci su dokazano umijeće. Problem je što bi za svakog čovjeka koji prati nogomet trebalo biti frustrirajuće da se Hrvatska reducira na slabu kopiju jednolične igre protivnika kako bi došla do cilja. Jer s ovakvim igračima to ne bi trebao ni smio biti slučaj. Rusija, ona koju se možda i prelako otpisivalo je na kraju imala više udaraca u okvir (5-3), jednako ključnih šansi (1-1) i to sve kroz 35 posto posjeda i gotovo dvostruko manje dodavanja. Hrvatska je imala 107 dugih dodavanja; puno i previše za momčad s takvim veznim redom i takvim potencijalom za razvijanje dominantne i smislene igre. Najveći broj naših ključnih dodavanja, njih tri, imao je Šime Vrsaljko.

Ali pobjedi, kako još jedna frazetina kaže, čovjek ne treba gledati u zube. Hrvatska je u polufinalu!

Polufinale: Hrvatska – Engleska 2-1 (Perišić 68., Mandžukić 109. / Trippier 5.)

Treba biti pošten i priznati – Hrvatska nije izgledala dobro tijekom prvog poluvremena. Zapravo, izgledala je prilično lošije od Engleske koja ranim vodstvom nije dobila samo rezultatsku prednost, nego su se stvari promijenile tako da je kontekst igre išao u njenu korist.

Iza leđa Modrića i Rakitića otvarale su se ogromne rupe, džepovi prostora koje je Engleska jako dobro koristila, ali ne i iskoristila svoje šanse i opasne dolaske pred naš gol u prvom poluvremenu. Hrvatska je dobila priliku otići na poluvrijeme, konsolidirati se i pribrati se baš poput boksača koji je bio u knockdownu, ali je dobio priliku sjesti u kut između dvije runde. I kad boksač shvati da ne može dobiti na bodove, onda mora ići po nokaut.

Englezi su se držali svog plana sve dok Perišić nije prošao kroz gard i udario ih u zube. A onda ih je to šokiralo do te mjere da se do kraja utakmice više nisu mogli snaći.

Samo tako, nestali su sa terena. Hrvatska ih je potpuno izbrisala i gotovo da nije postojala šansa da pobijede, iako je Vrsaljko izvadio loptu s gol crte. Međutim, u globalu Englezi nisu više mogli zadržati loptu više od par sekundi, nestalo je njihove strukture u iznošenju lopte, naš presing je postao učinkovit i počeli su paničariti. A ako vam se igra zasniva na metodičnom napadu, panika je najgore što vam se može dogoditi.

Ovaj rezultat je neko poetsko ispunjenje potencijala jedne nevjerojatno talentirane generacije. Spontani izljev reda u kronični kaos našeg nogometa. Izboreno je finale!

Finale: Hrvatska – Francuska 2-4 (Perišić 28., Mandžukić 69. / Mandžukić 18. – autogol, Griezmann 38. – 11m, Pogba 59. Mbappé 65.)

Da, bila je ovo jedna od onih utakmica koja će zauvijek ostaviti gorak okus. Bila je ovo jedna od onih u kojoj od početka do kraja, bez obzira na rezultat. imaš osjećaj da si mogao mnogo više, da si zaslužio mnogo više. Da si bio bolji. I ostati će taj osjećaj, da se ne lažemo, još jako dugo. Ustvari, ostati će taj osjećaj zauvijek.

Ali prije svega valja još jednom ponoviti: Hrvatska je napravila čudo. Hrvatska je u Rusiji, unatoč svemu što se događa u ovoj zemlji, unatoč kaosu u kojemu se nogomet stvarno nalazi, napravila jedan od najimpresivnijih rezultata u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava.

Bilo je ovo veliko, zanimljivo i zabavno finale, povijesno finale kojemu je svojom hrabrošću, otvorenim nogometom i samopouzdanjem itekako pridonijela i Hrvatska.

Priča se završila na najslađem, ali i najtežem koraku. Daliću i njegovim izabranicima malo toga se može zamjeriti — odigrali su vrhunsko Svjetsko prvenstvo, o čemu svjedoči i Zlatna lopta Modriću kao najboljem igraču ove reprezentacije. Do kraja su bili u igri za nešto što je prije samo nekoliko mjeseci zvučalo kao dobra šala. Bili su igri za osvajanje titule svjetskog prvaka. Nisu uspjeli, završili su drugi, završili su kao srebrni, ali i dalje je to čudo na koje Hrvatska mora biti ponosna.