Branič kojeg čelništvo Cityja opisuje kao “definiciju klupske esencije, izvor snage, dušu i kucajuće srce iznimno talentirane momčadi i gromoglasan glas svlačionice”, ali i kao “tihog i odmjerenog ambasadora” u rujnu će posljednji put obući dres u kojem je nastupao s vrpcom oko ruke.

Ta utakmica organizirana u znak zahvalnosti kluba za sve napravljeno bit će i njegova idealna prilika da se oprostiti od svoje vojske navijača. Koju napušta u za njega idealnom trenutku.

Sam je istaknuo da mu je City dao sve, a on pokušao vratiti koliko je mogao. A vratio im je mnogim trenucima za pamćenje od kojih neki nikad neće izblijediti.

Poput pobjedničkog gola glavom gradskom rivalu Unitedu 2012. kojim su nogometaši Cityja preuzeli vrh ljestvice od crvenog gradskog suparnika za kojim su u jednom trenutku sezone kaskali osam bodova. I sačuvali prednost do kraja sezone za svoj prvi premierligaški naslov i treći u engleskom prvenstvu na onaj spektakularni način kad su u susretu zadnjeg kola protiv QPR-a Džeko i Agüero golovima u sudačkoj nadoknadi utakmice preokrenuli susret u 3-2 pobjedu vrijednu titule prvaka.

Kraj karijere u Cityju ukrasio je i još bolje od toga.

Od ukupno 20 pogodaka u Cityevom dresu, samo je jednog smjestio u suparničku mrežu udarcem izvan šesnaesterca. Zabio ga je prije samo dva tjedna u Leicesterove rašlje za 1-0 pobjedu kojom je City došao na prag obrane naslova prvaka. U dramatičnoj završnici Premier lige u tome je u konačnici i uspio, zahvaljujući i baš tom udarcu pri kojem su mu suigrači vikali da ga ne upućuje.

Srećom za City, nije ih poslušao. Zabio je, donio radost klubu i navijačima, a onda par dana nakon toga otišao. Poput pobjednika. U Anderlecht u kojem će sljedeće tri godine biti trener-igrač.