Ako smo išta naučili u večerašnjem susretu Barcelone i Real Madrida na Camp Nou, onda je to koliko smo daleko došli od početka desetljeća, kada su ove dvije momčadi bile najbolje na svijetu.
Individualna kvaliteta i prestiž i dalje su tu, ali u odnosu na momčadi koje su izgrađene uklapanjem što većeg broja plejmejkera oko Lea Messija i Cristiana Ronalda, večeras smo gledali dvije momčadi s dubokim strukturalnim i sistemskim manama.
U prvih 25 minuta, Real je bio bolji, pogotovo kada je visokim loptama direktno napadao kazneni prostor; Gerard Piqué je jednu loptu očistio s gol-linije, Ter Stegen je obranio dalekometan Casemirov pokušaj i par puta sjajno presijecao oštre lopte s bokova.
Zanimljivo, u prvih pola sata obrazac igre bio je obrnut od onoga na što smo inače naviknuli. Real je bio taj koji je održivim pritiskom stvarao šanse pred Barceloninim golom, dok je domaćin bio najopasniji kada bi probio gostujući presing na sredini i (uglavnom) sa boka Jordija Albe napadao kazneni prostor.
Indikativno za atipičnu Barceloninu igru, Leo Messi je uputio njen prvi udarac prema golu tek u 30. minuti. Nakon nešto više od pola sata, Madrid je vodio Barcelonu u udarcima sa 7-1.
Pa ipak, unatoč mlakom ritmu, unatoč manjku udaraca, najbolja prilika drugog poluvremena pripala je Barceloni i bila je rezultat, pogađate, osovine Messi – Alba. Lopta preko posljednje linije savršeno je pronašla Albu, ali on promašuje.
Ako ćemo biti oštri, mogli bismo reći da su dijagonale između Messija i Albe jedina preostala Barcelonina napadačka šablona. Katalonci su u posljednje vrijeme i previše ovisni o njoj, ali postoji li trenutno ubitačnija napadačka kombinacija u europskom nogometu?
Na koncu, prvo poluvrijeme je bilo poprilično rascijepano i samo potvrdilo ono što smo znali i prije početka utakmice: Barcelona je (pogotovo bez Arthura i Sergija Busquetsa, koji je utakmicu propustio zbog viroze) poprilično fragilna u vezi, ali zastrašujuća u napadu, dok je Madrid jako dobro uravnotežen u sredini, ali mu nedostaje prave kreacije i kvalitete u posljednjoj trećini.
Nastavak nije donio puno promjena.
Barca je djelovala izgubljeno s loptom u nogama: bez direkcije, s fokusom na improvizaciji i nadi da će Messi nešto izvući iz šešira. Nije pomogla niti činjenica da je domaćin u posjedu imao ogromnih problema s presingom Realovog romba u sredini (Fede Valverde – Isco – Casemiro – Kroos).
Međutim, bez lopte je bila solidno organizirana tako da je Real svoju dominaciju u veznoj liniji pretvorio tek u nekoliko polu-prilika i udaraca iz daljine. U kontekstu utakmice, takav odnos snaga doveo je do svojevrsne pat-pozicije.
Valverde je u 55. minuti uveo Artura Vidala umjesto Nelsona Semeda i time dao više prostora za disanje Barceloninoj veznoj liniji. Sergi Roberto prekomandiran je na poziciju desnog beka. Messi je u nastavku imao najbolju priliku, ali je lošim prvim dodirom (da, i to je moguće) upropastio stvar u kaznenom prostoru; s druge strane je Gareth Bale tik uz mrežu opalio s lijeve strane.
Šarafi su popuštali, prostora je bilo sve više i više… Fede Valverde iznosio je loptu za Real kao da mu je ovo 20. Clasico, Frenkie de Jong je utjecao na susret sve više što se on primicao kraju, ali niti jedna momčad nije pronašla put do mreže.
Na kraju, ostalo je 0-0, što je možda i najbolja slika i prilika momenta u kojem se trenutno nalaze ove dvije momčadi.
Odavno nismo u 2011., ovo je neki novi Clásico.
