Chelsea je u finalu Europske lige pobijedio Arsenal. Jutro nakon utakmice sabrali smo dojmove i izdvojili pet motiva povezanih s utakmicom kojima se isplati i s odgodom posvetiti nešto prostora.
1. Sarrijevo iskupljenje u Bakuu
S obzirom na tekući kontekst, dramaturgija finala je, između ostalog, bila i takva da će njegovo zatvaranje biti obilježeno motivom iskupljenja. U slučaju Maurizija Sarrija ono je relativno, a u slučaju Unaija Emeryja ono bi vjerojatno bilo apsolutno. Zašto relativno? Pa, unatoč svemu onome kroz što je morao prolaziti tijekom ove sezone — od problema s navijačkom bazom čija su očekivanja bila prilično nerealistična do problema koji su u gotovo regularnom ritmu nastajali u svlačionici – Sarri je u svojoj debitantskoj sezoni Chelsea doveo do trećeg mjesta u iznimno kompetitivnom prvenstvu. Igrao je i finale Liga kupa, a sada je Chelseaju donio i novi europski trofej. Ako se u obzir uzmu šire okolnosti i ako se u obzir uzme materijal koji je ove sezone Sarri imao na raspolagnju, ne može se reći da svoj posao nije odradio uspješno.
Maurizio Sarri’s first season in England:
🧠 Implemented a possession-based system
🇧🇪 Managed Eden Hazard to the best season of his career so far
🥉Finished third in the league
✌ Reached 2 major finals
🏆 Won a European trophy
Underappreciated. 🇮🇹🇮🇹🇮🇹 pic.twitter.com/67gdVcgRZq
— Statman Dave (@StatmanDave) May 29, 2019
2. Kako dalje za Topnike?
Suze koje su se cijedile niz lice Lucasa Torreire dok se kretao prema aut-liniji, gdje je ulazak u igru čekao Alex Iwobi, na žalost Arsenalovih navijača nisu samo simbolički rezime sinoćnjeg finala, nego i relativno precizna najava onoga što Arsenal čeka u bližoj budućnosti. Treću sezonu u nizu klub se neće natjecati u Ligi prvaka, što po logici stvari samo po sebi vuče pad prihoda i interesa koji klub može probuditi među širom publikom. Tijekom ljetnog prijelaznog roka trebao bi se odraditi ozbiljan posao, pitanje je samo tko će u izvođenju radova sudjelovati — klub i dalje nema tehničkog direktora. Uglavnom, perspektiva je prilično tmurna.
3. UEFA-ina blamaža
O tome na kojim je sve razinama pogrešna UEFA-ina odluka da finale Europske lige organizira u Bakuu napisano je i više nego dovoljno. Pa, eto, za kraj, još samo jedna brojčana ilustracija – naime, utakmicu između Karabaga i Arsenala u grupnoj fazi istog natjecanja na istom je stadionu gledalo više ljudi nego ovo finale.
Attendance tonight was 7,000 lower than group stage game between Qarabag and Arsenal in the same stadium. Outstanding from UEFA.
— James Benge (@jamesbenge) May 29, 2019
4. Posljednja utakmica Petra Čecha
Izgledni oproštaj Edena Hazarda od Chelseajeva dresa u drugi je plan gurnuo posljednji nastup Petra Čecha, što je sintagma u kojoj se pridjev “posljednja” ne odnosi na ovaj ili onaj dres nego na karijeru. Ništa neočekivano, s obzirom na to što je Hazard pokazao na terenu. Čech je sigurno priželjkivao sretniju verziju oproštaja od profesionalnog nogometa, a dodatnu, uvrnutu dimenziju cijeloj priči daje to što će već ovoga ljeta početi obavljati svoj prvi posao u nogometnoj mirovini — Čech će, naime, biti Chelseajev sportski direktor.
5. Mateo je konačno zaigrao u finalu
Mateo Kovačić je postao drugi Hrvat (nakon Ivana Rakitića) koji je povezao osvajanje Lige prvaka i Europske lige . No, još zanimljivije od toga je to da je napokon dobio priliku zaigrati u jednom finalu. Naime, ni u jednom od triju uzastopnih finala Real Madrida Kovačić nije dobio ni minute na terenu, a i u lanjskom finalu Svjetskog prvenstva s Hrvatskom je ostao neiskorišten na klupi za rezervne igrače. Sada je, pak, startao i igrao do 76. minute. Čini se da je Kovačić Sarriju potrebniji nego Zinedineu Zidaneu ili Zlatku Daliću, ali njegova budućnost u Londonu je neizvjesna budući da Chelsea ima zabranu dovođenja igrača u iduća dva prijelazna roka, a Kovačić je ondje samo na posudbi iz Madrida.
https://twitter.com/RMadridHome_/status/1133834982135390209
