Ako vam ovih dana, uslijed nedostatka pametnijeg posla, na pamet padaju pitanja poput “pitam se koja je najmanja liga na svijetu”, tada imamo odgovor.
Točnije, posjeduje ga COPA90 koja je na svom YouTube kanalu COPA90 Stories, nakon odlične priče o usamljenom ultrasu, objavila dokumentarac o prvenstvu otočja Scilly — najmanjoj nogometnoj ligi na svijetu u kojoj se natječu tek dva kluba. Jedan je Garrison Gunners, a drugi Woolpack Wanderers koji između sebe igraju 17 puta, najčešće nedjeljom, a sve se odigrava na igralištu otoka St. Mary’s. Prisutna su tu, također, i dva kupa te superkup…
Otočje Scilly inače je 58 kilometara udaljeno od jugozapadnog engleskog kopna, a sastoji se od pet naseljenih i 140 praznih otočića. Ondje ukupno živi 2402 čovjeka, a kroz dojmljivo dočaran dokumentarac vode nas stoper Gibbo koji inače radi noćnu smjenu u lokalnom dućanu, branič i ribar Joel Weir, policajac i još jedan centarhalf Rob Pentacost, sudac i umirovljenik Paul Charnock te ‘dijete’, osamnaestogodišnji vratar Will St. Pierre.
Gledajući dokumentarac odaje se vrlo romantičan dojam — ekipa odradi što ima na poslu, eventualno popije pivo, dođe na utakmicu, odigra ju, posjeti pub i tako svakog vikenda. Ipak, iza toga se krije i svojevrsna priča o odsječenosti i gubitku mladog stanovništva vrlo raštrkanog malog mjesta u kojemu je život puno drugačiji u odnosu na onaj u većini Velike Britanije.
“Nismo naviknuti na kriminal i ne trebamo se brinuti o zaključavanju vrata”, otkriva mladi vratar Will koji će se uskoro morati preseliti na kopno, kao i ostali njegovih godina s otočja, zbog nastavka obrazovanja. “To će nam biti mali šok. Ovdje, recimo, nemamo semafore.”
Akteri ističu i kako utakmice najčešće završavaju velikim brojem postignutih zgoditaka, tako da konačni rezultati poput 5-4 ili 6-3 nisu anomalija. Eto, jednom kad ovo sve prođe i ljudi ponovno budu mogli putovati, možda vas put nanese na Scilly pa pogledate i koju tekmu.
Ne moramo dodatno govoriti koliko nam nogomet nedostaje — kako onaj ekskluzivni oko kojeg se vrte milijarde i na koji smo navikli, tako i onaj intimniji, koji nas više podsjeća na vlastitu zajednicu u kojoj smo odrasli, bilo da je to velegradski kvart, selo, otok ili maleni grad. Zagrijavanje s cigaretom u ustima, bacanje pokošene trave u rupe pored terena koje su napravili zečevi, klupice koje je odavno izjela mahovina… Ma, evo, već nam pada suza niz obraz…
