“Radili smo ono što je trebalo za pobjedu. I ne bih mijenjao niti jednu stvar.”
Riječi su ovo osramoćenog Lancea Armstronga, prisilno umirovljenog sportaša kojeg bi povijest pamtila kao možda i najvećeg biciklista svih vremena, a pamtit ga kao istaknutu figuru najvećeg dopinškog skandala u povijesti tog natjecanja.
Pogonjen dopingom dovezao se do sedam ukupnih pobjeda na Tour de Franceu između 1999. i 2005., samo da bi u istrazi koja ga je ogolila kao rijetko kojeg sportaša dobio doživotnu zabranu natjecanja.
Puno je, kaže Armstrong, naučio iz pogrešaka koje je radio. Ali, dodaje, radio bi ih i ponovno. Jer bi onda ponovno imao priliku nešto novo naučiti i nastaviti se graditi.
“Radili smo ono što je trebalo za pobjedu. Nije to bilo legalno, ali ne bih mijenjao niti jednu stvar. Niti gubitak silnog novca niti prelazak puta od junaka do propalice. Ne bih mijenjao način na koji sam se ponašao. Mislim, bih, ali to je duži odgovor. Prvenstveno ne bih to mijenjao zbog naučenih lekcija. One se ne mogu dobiti ne ponašate li se tako”, pomiren sam sa sobom zvučao je Armstrong prije plastičnog opisa kojim je želio dočarati kako je do svega došlo.
Da bi se biciklist dokazao u Europi za to je trebao pomoć supstanci koje će mu omogućiti bolje izvedbe. U 90-im godinama doping se širio, ako ne i bio sveprisutan u biciklističkim natjecanjima u Europi.
“Znao sam da se u tu borbu nose noževi. Da se ne koriste samo šake. Imao sam i ja noževe. A onda su se jednog dana pojavili ljudi sa pištoljima. U tom se trenutku pitate što vam je činiti. Otići ili otići u dućan s pištoljima? Tamo sam se zaputio. Nisam želio ići kući”, iskren je bio Teksašanin koji je napravio zaokret u životu temeljem lekcija koje je dobivao zbog učinjenog.
ʻPištoljʼ mu je okončao karijeru i nabio ga na stup srama kao malog koga. No, tvrdi danas spokojan i zbog svega mudriji, isplatilo se. Zbog lekcija.