Hrvatska nije uspjela.
Izabranici Line Červara napravili su maksimum, pobili su se u finalu za najsjajniju medalju, ali naprosto nije išlo. Španjolska je bila bolja, sretnija i spretnija i na kraju slavila sa 22-20 te tako večeras ovdje u stockholmskoj Tele2 Areni obranila titulu europskog prvaka osvojenu prije dvije godine u Zagrebu.
Hrvatska je, baš kao i u petak protiv Norveške, jako dobro otvorila utakmicu. I ovaj put je Kauboje nosila publika, u Stockholmu se skupilo ukupno rekordnih 17.769 gledatelja a barem trećina su bili izuzetno glasni i odlično raspoloženi Hrvati. U takvoj atmosferi Španjolce je otvorio Marino Marić s crte, u idućem je najbolji igrač Europskog prvenstva Domagoj Duvnjak zabio svoj prvi gol večeri, i Hrvatska je imala solidan temelj. Pogotovo što su vratari valjda nezagrijani dočekali početak najvažnije utakmice godine: Červar je Marina Šegu zamijenio Matejom Ašaninom, Jordi Ribera je Rodriga Corralesa mijenjao Gonzalom Pérezom de Vargasom, ali njih četvorica za 15 minuta nisu uspjela obraniti doslovno ništa.
Takva situacija odgovarala je Hrvatskoj jer je imala prednost, a ona se i održavala sve dok je funkcionirala igra iz vana i na crtu. Do polovice poluvremena devet od 10 golova je došlo preko trojca Igor Karačić (3) — Marić (2) — Duvnjak, koji je pored onog prvog gola zabio još tri penala. Međutim, onda su i Španjolci shvatili da bi rješenje moglo biti u prekidu laganog dotoka lopte do pivota. Naime, hrvatska krila ionako su djelovala kao da ne postoje, prilike za kontranapade u igri bez golmana nije bilo, pa je čitava priča opet svedena na pitanje koliko su raspoloženi Duvnjak i Karačić.
Ovaj period ustvari je još jednom potvrdio koliko je hrvatski napad ovisan o tome da svaki od trojice srednjih vanjskih nabacuje svoj ritam. Nakon što su Karačić i Duvnjak odradili sjajno otvaranje, postalo je očito da će večeras Červaru nedostajati treći dio tog trilinga. Luku Cindrića bolesno stopalo je zamalo ostavilo bez polufinala, a onakva utakmica protiv Norveške stvari je učinila gorima. Liječnici su učinili sve što je bilo moguće, pa se njegovo ime našlo na popisu igrača za ovo finale, ali nismo ga vidjeli dok stvari nisu krenule nizbrdo. Međutim, i u tih pet minuta u kojima je probao bilo je vidljivo da ne ide i on do kraja nije ni ulazio.
Šego i Ašanin su se izmijenjivali na golu, ali obrana nije bilo. Ono što je prolazilo izuzetno agresivnu i čvrstu Hrvatsku završavalo je u golu. S druge strane Ribera je dobio Péreza de Vargasa, koji se u međuvremenu zagrijao. Nakon dvadeset minuta Karačiću je obranio prvi put, a onda uvezao šest obrana, pa se prednost Hrvatske — koja je vodila 10-7 — polako topila i na kraju pretvorila u minus, s kojim se otišlo i na poluvrijeme.
I prije utakmice je bilo jasno da ovo neće biti nikakva rukometna ljepotica i da ćemo gledati, manje ili više, tučnjavu za zlato. Drugo poluvrijeme bilo je samo potvrda toga, ali i činjenice da Hrvatska u takvoj situaciji ima i više šansi. Baš kao i u onoj prvoj utakmici u Austriji, Červar je početnih 5-1 u obrani prepravio u 6-0, a ispostavilo se da je, opet kao u prvoj utakmici, to bio i poprilično veliki problem za Španjolce.
Oni su tako sa furioznog otvaranja poluvremena i plus četiri stvorenih za pet minuta polako skliznuli u krizu koju je Hrvatska obilato koristila. Šego je obranio tri lopte, igra se barem malo raširila na krila — iako nisu došli i golovi — a Španjolci su dodali poneku tehnički pogrešku, pa je Hrvatska na šest i pol minuta do kraja prvi put u nastavku i povela: 19-18.
Ali to nije bilo dovoljno.
Hrvatska je odigrala dobru utakmicu, pokazala karakter i do kraja bila u igri. Nakon 80 minuta rukometa protiv jedne od najboljih i najbržih ekipa u Europi malo je bilo onih koji nisu očekivali pad, ali ni to nije bio problem. Obrana je ovaj put bila odlična, Kauboji su ostali krvavih koljena, Španjolska je ostavljena na 22 gola, ali naprosto nije bilo dovoljno. Na kraju su uspjeli pronaći rješenje i za 6-0, spustiti loptu na crtu, izboriti dva penala. Alex Dujshebaev je dodao dva gola s vana, a Hrvatska je nakon dvije izgubljene lopte stala na 20 postignutih golova, dovoljnih tek za -2 i srebrnu medalju.
Duvnjak je do kraja zabio pet, bio je i igrač utakmice, Karačić je imao četiri, po tri su zabili Marić i Luka Stepančić, ali ništa od toga nije bilo dosta. Hrvatska je najkon 60 finalnih minuta odrađivala već viđeno: ponosna publika je bodrila igrače, dvoranom je odzvanjalo skandiranje, čulo se i glasno “glavu gore, momci”, neutralci su pljeskali, ali Červarovi izabranici na pozornicu su morali prvi. Pokupiti još jedno srebro, treće iz finala Europskih prvenstava. Onu sjajnija medalja ostala je opet nedostižna.
