Hrvatski reprezentativci u Rusiji su igrali na granici mogućeg. Bez straha, bez alibija, bez uigranog sustava i oslanjanja na talent pojedinaca.

Prošlog ljeta u Rusiji, na terenu su bili sve ono što Hrvatska inače nije i nakratko se moglo učiniti da bi to i izvan terena možda mogla biti. Nakratko se moglo učiniti da taj pohod sve do samog finala može i treba imati značaj puno širi i dublji od nogometnog.

I nigdje to nije bilo vidljivije nego kada su se vratili u državu. Više od pet sati trajao je put hrvatskih reprezentativaca do zagrebačkog centra, a tijekom dana smo imali prilike prisustvovati svim žanrovskim karakteristikama narodnog veselja: plesu, pjesmi, piću, kolektivnoj euforiji i dijeljenom ponosu.

Grlilo se i plakalo, a ruske junake je tog dana u Zagrebu dočekalo pola milijuna ljudi. Ali ne samo u glavnom gradu, po čitavoj državi. Činilo se da su, barem tada, sve one deklaracije o tome kako su nogometaši ujedinili umornu naciju zbilja istinite.

Domagoj Vida je obukao majicu i sve podsjetio da je on “brate, iz Miholjca”, Mateo Kovačić je zdušno pjevao Thompsonove hitove, a na Trgu Bana Jelačića se reprezentativcima pridružio i Mladen Grdović. Nije u šoldima sve; tada sigurno nije bilo.

I tako je nacija, prije točno godine dana, pokazala da ne postoji snažnija stvar od zajednice koja vjeruje sama u sebe. Da sport, kao i svaka druga ideja, može micati planine kada služi svima, a ne interesima pojedinaca. Da je solidarnost u kolektivu najmoćnija stvar na svijetu.

Da možemo napredovati, kao pojedinci, kao sportski entuzijasti, kao nacija, prihvaćanjem da naši identiteti nisu u sukobu već čine prostor u kojem razlike mogu bujati.

Da nam nogometna reprezentacija, barem na trenutak, može predstavljati najbolje od svih nas, a ne najgore od njih samih.

Šteta što je ostalo samo na tome.