Ferran Torres je driblao kao da je Messi, Thomas Partey je udarao (i loptu i igrače), padali su golovi i sijevali kontranapadi, jedni za drugim…
A u centru kaosa, čovjek koji je snago i tehnikom unosio red u utakmicu: Geoffrey Edwin Kondogbia…
Valencia je imala šansu pobijediti Atlético Madrid po prvi puta nakon više od pet godina, ali na kraju se morala zadovoljiti s bodom. Na Mestalli je završilo 2-2, ali sve do kraja utakmice mogli su pobijediti i jedni i drugi.
Kondogbia je zabio gol za 2-2, a nakon toga su Alvaro Morata s jedne, i Kevin Gameiro nakon još jednog Torresovog driblinga (osam od 12!) i povratne s druge strane, mogli zabiti za pobjedu. Ali pogodak nije bio Kondogbijin jedini učinak.
Kao i u nedavnoj pobjedi nad Barcelonom, bio je ljepilo koje je držalo Valenciju na okupu. Kao što smo i naviknuti kad je on u pitanju, igra mu je bila neprikosnovena u dva bitna aspekta: mobilnost i defanzivna učinkovitost i sjajna duga lopa (imao je čak 7/8 točnih dugih lopti).
Fizički je bio fenomenalan: 8/13 dobivenih duela (četiri u zraku i četiri na travi), a bio je presudan i u defanzivnoj tranziciji s tri oduzete lopte i četiri presijecanja.
Proglašen je igračem utakmice. Ako Valencia želi dodati konzistentnosti u sezonu u kojoj igra često sjajno, ali nestalno, trebat će pratiti njegov primjer.