Onda je, samo šest minuta kasnije, Mohamed Salah glavom zabio nakon još jedne Liverpoolove brze tranzicije iz obrane u napad. Domaćin je nakon 13 minuta imao 2-0. Upravo je drugi gol reprezentativan za jednu od temeljnih karakteristika ovog Liverpoola: brzo mijenjanje bokova preko svojih bekova.

Trent Alexander-Arnold, Liverpoolov najkreativniji igrač u posljednje dvije sezone, poslao je dugu preciznu loptu s desnog na lijevi bok, prema Andrewu Robertsonu, koji je galopirao na svojoj strani. Pas je preskočio Cityjev presing i oslobodio napadački trozubac u suparničkom šesnaestercu. Robertsonov centaršut, kao što je to tako često i slučaj, bio je sjajan i Salah je zabio s daljnje stative.

Liverpoolova ovisnost o kreativnosti njegovih bekova nije nova priča (Arnold i Robertson lani su bili prvi i drugi klupski asistenti, a ove sezone su, sa 4,3 i 2,3 xA (očekivane asistencije) ove sezone su prvi i treći među igračima Jürgena Kloppa, dok je Arnold Liverpoolov igrač s daleko najviše dodavanja u protivnički kazneni prostor (5.7 po utakmici). Ali ove sezone je Liverpool i momčad s daleko najviše dodavanja između svojih bekova.

Mijenjanje strane između Arnolda i Robertsona i iskorištavanje osvojenog prostora jedan je od najbitnijih Liverpoolovih napadačkih mehanizama i ovdje se još jednom pokazao ključnim.

Oba pogotka naglasila su jedno od ključnih Liverpoolovih oružja protiv engleskog prvaka: kvalitetu njegovih dugih lopti koje preskaču suparnikov presing i otvaraju teren. Uostalom, historijski su sve momčadi Pepa Guardiole (kao i većina momčadi utemeljenih na principima pozicijske igre) koristile agresivan presing ne bi li smanjile kvantitetu suparničkih prilika. Posljedica je, pogotovo protiv reaktivnih momčadi, povećanje kvalitete suparničkih šansi kada preskoči prvi val pritiska.

Uzorak oko kojeg se utakmica vrtjela u prvom poluvremenu, ali i generalno, bio je: Cityjeva strpljiva izgradnja igre i Liverpoolove brze tranzicije. Samo su Sadio Mane i Jordan Henderson imali prosječnu poziciju izvan Liverpoolove polovice. Sam rezultat utjecao je i na stilski dojam na terenu: Liverpool je imao dva gola prednosti i mogao se koncentrirati na strpljivi srednji ili dublji blok i tražiti priliku u kontrama, City je morao napadati.

Samo šest minuta igralo se u nastavku kada je Mane zabio za 3-0. Akcija je ponovo odrađena po boku; ovoga puta, Jordan Henderson je centrirao na daljnju stativu s desne strane, a Angeliño, koji je cijelu utakmicu imao problema sa Salahom, i Kyle Walker, koji je branio stativu, loše su reagirali. Liverpoolov heavy metal podigao se za još jedan decibel više.

Manchester City zabio je pogodak nade u 78., kada je Bernardo Silva zabio za 3-1, ali nije se uspio u potpunosti vratiti u utakmicu. Na kraju, rezultat ostavlja dojam da je Liverpool bio u potpunosti dominantan, što vjerojatno nije pošteno prema Cityju, koji jednostavno nije imao odgovor na Liverpoolovo kvalitetno prebacivanje igre s boka na bok i tranzicije i kojemu je nedostajalo nešto više koncentracije u završnici.

Čak i u statistici, momčadi su bile podjednake: 12 udaraca Liverpoola u odnosu na 18 Cityjevih (pet u odnosu na tri u okvir), 407 prema 491 u dodavanjima i 13 (od 22 pokušana) uspješnih driblinga prema 16 (od 20). Čak i prema kvaliteti stvorenih prilika (xG, očekivani golovi), obje momčadi bile su podjednake: 1.4 prema 1.3 za domaćina.

U konačnici, Liverpool je još jednom pokazao sve ono što ga pod Kloppom čini velikom momčadi, gotovo sigurno trenutno najboljom u Europi.

Samouvjerenost, nemilosrdan intenzitet i koncentraciju.

Ovo bi zbilja morala biti dugo očekivana Liverpoolova godina.