Epsko finale Novaka Đokovića i Rogera Federera priča je ne samo dana ili tjedna u teniskom svijetu, priča je to na koju će se podsjećati još dugo u srpanjskim danima nadolazećih godina u mnogim najavama Wimbledona koje će uslijediti. Nakon onakve predstave dvojice junaka, s apsolutnim pravom.
Ali, priča je i to zbog koje u sjenu padaju mnoge druge koje prolaze ispod radara, a prilično su zanimljive i vrijedi ih uočiti. Kao što je ona o pobjednicima turnira parova trećeg Grand Slam teniskog turnira sezone.
Juan Sebastián Cabal i Robert Farah čine puno više od kolumbijske kombinacije koja je prva takva na wimbledonskom tronu. Njihovo je poznanstvo odavno preraslo u prijateljstvo koje je dramatično finale i preskočene prepreke u njemu još više učvrstilo. Oni su braća koja to nisu, ili kako bi rekao Farah svjestan klišea koji će ponuditi, oni su “braća rođena od različitih majki”.
Prava braća, američki blizanci Mike i Bob Bryan, jedini su teniski par koji ima više zajedničkog staža od pobjedničke kolumbijske kombinacije, od ovog ponedjeljka vodećih tenisača ATP-ova poretka igrača parova. Temelji ovog uspjeha udareni su davno, još kad su obojica bila dječaci.
First Colombian players to win a men’s Grand Slam doubles title
🇨🇴 @juanscabal | @RobertFarah_ 🇨🇴 pic.twitter.com/RJ1LOFVxJH
— Wimbledon (@Wimbledon) July 13, 2019
“Prijatelji smo, poput braće smo, otkako smo bili 5-godišnjaci. Doslovce smo odrasli zajedno, a takvo vas što jako povezuje”, kazat će Farah, 32-godišnjak o zajedničkim počecima s godinu dana starijim suigračem koji ima “dodir, čaroliju u svojim rukama” dok on tu pomaže snagom.
Njihov je pravi uspon prema tronu započeo prvim zajedničkim naslovom osvojenim prije pet godina nakon čega je uslijedilo još 13 zajedničkih proslava prije no što je stigao najveći razlog za sreću poslije krajnje izjednačenih 6–7(5), 7–6(5), 7–6(6), 6–7(5), 6–3 u finalu protiv Francuza Nicolasa Mahuta i Édouarda Roger-Vasselina.
Lani su u Australiji ostali korak prekratki u ogledu za naslov koji je otišao na stranu hrvatsko-austrijske kombinacije koju su činili Mate Pavić i Oliver Marach; sad kad su osjetili kako je to na Grand Slamu otići do kraja i s iskustvom koje ih dodatno povezuje te s brojem jedan uz svoja imena u poretku najboljih, mogli bi ispisati još kakav rezultat vrijedan pamćenja. Teško da će njime baciti sjenu na pobjednike pojedinačne konkurencije velikih turnira, ali možda će sami iskoračiti iz one u kojoj se nalaze. Braća koja to nisu, uz čaroliju jednoga i snagu drugoga, spremna su pokušati to napraviti.
