Često u domaćim medijima znamo pronaći imena 19 hrvatskih nogometaša koji su sa svojim momčadima izborili finale Lige prvaka otkako je UEFA 1993. godine preimenovala dotadašnji Kup prvaka i ustanovila natjecanje koje je i danas poznato kao sam vrh i krema europskog nogometa.
I dok je istina da je Marcelo Brozović s Interom postao jubilarni 20. Hrvat koji je sudjelovao u dolasku do finala, nastupima u samoj završnoj utakmici može se pohvaliti 14 hrvatskih nogometaša u zadnjih 30 godina pa Epic Brozo večeras može postati 15.
Lista je krenula već u prvom izdanju tada redizajniranog natjecanja kada su se u finalu 1993. susreli Marseille i Milan u Münchenu, a za prvake s Azurne obale nastupio je Alen Bokšić. Iz tog desetljeća Zvone Boban bio je u dva finala s Milanom uz polovičan učinak, dok je Davor Šuker ušao u samoj završnici finala 1998. godine kad je Real Madrid svladao Juventus. I godinu ranije Stara Dama poražena je, tada od Borussije Dortmund, a Bokšić je igrao i to finale.
Iduće Hrvate na popisu nalazimo 2002. kad je Real Madrid na krov Europe stigao preko Bayer Leverkusena. U redovima poraženih povijesne knjige pamte trojicu Hrvata, ali samo su Boris Živković i Marko Babić zaigrali, dok je Jurica Vranješ ostao na klupi.
Već nagodinu imamo i novo ime, Igor Tudor igrao je za svoj Juventus u finalu protiv Milana, ali je zbog ozljede rano zamijenjen. Zanimljivo, na drugoj strani nije bilo Darija Šimića. Premda je proslavljeni stoper s Rossonerima izborio tri finala 2003., 2005. i 2007., ni u jednom nije bio u sastavu.
Te 2005. Liverpool je izveo čudo u Istanbulu i okrenuo 0-3, a Igor Bišćan proslavio je europsku titulu. No, u finalu nije nastupio pa ga stavljamo na popis osvajača, ali ne i Hrvata koji su zaigrali u finalima. Godinu ranije Porto je svladao Monaco, a u 23. minuti susreta na teren je ušao Dado Pršo.
Bayern München izgubio je dva finala 2010. i 2012., a pamtimo da su dio te generacije bili Ivica Olić i Danijel Pranjić. No, jedino je Olić igrao u oba finala i u porazima od Intera te Chelseaja, dok je Pranjić oba puta ostao na klupi.
Mario Mandžukić dodao se na listu 2013. kad je osvojio naslov s Bayernom, a nagodinu u pobjedi Real Madrida nad Atléticom bilježimo i prvu pojavu Luke Modrića u finalima. 2015. finale, minute i naslov upisuje Ivan Rakitić, a tri godine nakon toga u nizu opet je vrijeme za Modrića.
U jednom od ta tri finala Luka je igrao protiv Mandžukića u Juventusu uz Marka Pjacu koji je bio dio te momčadi, ali zbog ozljede nije konkurirao za finale, a 2018. na drugoj je stani stajao Dejan Lovren s Liverpoolom. Iako u tu veliku momčad Reala ubrajamo i Matea Kovačića, on u nijednom od tih finala nije igrao i na svoj debi u završnoj utakmici će pričekati.
2019. Liverpool je došao do naslova, ali bez Lovrena na terenu, a 2020. s Bayernom se na krov Starog kontinenta popeo Ivan Perišić. 2021. napokon je zadovoljštinu dobio i Kovačić koji je na teren ušao u 80. minuti i proslavio svoju četvrtu Ligu prvaka, a prvo finale u kojem je sudjelovao.
Bokšić, Boban, Šuker, Babić, Živković, Tudor, Pršo, Olić, Mandžukić, Modrić, Rakitić, Lovren, Perišić i Kovačić tako je 14 prezimena Hrvata s nastupima u finalima Lige prvaka, dok su Vranješ, Bišćan, Šimić, Pranjić i Pjaca oni koji su sudjelovali na putu do finala, a da u njemu nisu zaigrali.
Očekujemo svi da se Brozović večeras nađe na travnjaku, nadamo se i od prve minute, pa da povećamo broj Hrvata s minutažom u finalu na pozamašnih 15.
