Sjećam se točnog trenutka kad sam Blanku Vlašić prvi put *doživio. Ne i točnog datuma, ali njega se, srećom, sjeća pretraživač. Bio je ponedjeljak, zadnji dan srpnja 2000. i seniorsko atletsko prvenstvo Hrvatske. Neka 16-godišnja Splićanka tog je dana preskočila 193 cm, oborila svjetski juniorski rekord i osigurala nastup na Olimpijskim igrama u Sydneyju.
Bila je to totalna senzacija. Cura od 16 godina na Olimpijskim igrama. U atletici. Bio je to prvi čudesan rezultat koji je u medijsku orbitu izbacio njezino ime i prezime. Tri mjeseca prije Santiaga i njezine prve svjetske juniorske krune.
Bila je to prva vijest, prvi tekst koji sam ikad o njoj napisao. Završio sam ga rečenicom “Uz rezultat Blanke Vlašić dolazi i nada u buđenje hrvatske ‘kraljice sportova’”. Tko je mogao slutiti da će se ona sama uskoro pretvoriti u kraljicu kraljice sportova. A da će svoje prijestolje izgraditi tamo gdje ne da nema atletske dvorane, nego jedva da ima i funkcionalnog atletskog tartana.
Puna dva desetljeća kasnije, Blanka mi je prva pala na pamet kad je objavljena vijest da se zbog pandemije na godinu dana odgađaju Olimpijske igre u Tokiju. Svi smo nekako navijali da se nekako pokrpa i nekako zatvori svoj peti olimpijski krug sa svojih 37 godina. Znam da bi sam odlazak tamo bio težak i izazovan, ali Blanka je bila spremna još jednom ući u ring s ozljedama i biologijom. A takvog šampiona nikad ne otpisuješ. To je Blanka, tko zna?
Više nikad neće biti nove Blanke Vlašić. U to budite sigurni
Svi smo nekako navijali da se nekako zaleti još jednom, po posljednji put, da preskoči što god preskoči, potpuno nebitno jer više nema potrebu ništa dokazivati ili napadati. I onda razvuče onaj svoj osmijeh i posljednji put pozdravi krcat stadion i čitav atletski svijet koji će je ispratiti zasluženim ovacijama. Da ode onako kako je htjela. Kako je zaslužila.
Tjedan dana otkako je objavila konačni kraj svoje karijere prebirem po glavi što o njoj želim napisati, a da već nije stoput napisano. I čitav tjedan se stalno nekako vrtim oko jedne te iste riječi koju nikako ne mogu ugasiti. Možda malo previše teške i slojevite, riječi koja će s vremenom izblijediti, ali od koje opet nikako ne mogu pobjeći. Nepravda.
Nepravda, recimo, što ljudi niti približno nisu svjesni kolike planine stoje iza svakog tog centimetra kojeg smo joj zbrajali i oduzimali. Koliko je kilometara moralo biti iskopano da bi se otišlo centimetar gore. I gdje su, u kakvim uvjetima i s kakvim brutalnim odricanjima i svakodnevnim borbama i bolovima ti kilometarski tuneli prokopani. Da bi se otišlo samo centimetar više. I tako iz jutra u jutro. Iz večeri u večer. Iz godine u godinu. Iz ozljede u ozljedu.
Nepravda, recimo, baš u tim veličanstvenim olimpijskim krugovima koji su joj uvijek bili ultimativni cilj, a koji su joj stalno nekako udarali kontru. I uvijek nekako podizali letvicu još taj jedan centimetar više. Problemi sa štitnjačom koji su je prizemljili u Ateni 2004. Operacija, pa infekcija koje su joj odnijele London 2012. Pandemija koja joj je uzela oproštaj u Tokiju 2020.
A onda, što reći o onom Pekingu 2008? Kad je čitav svijet bio uvjeren da je olimpijsko zlato njezino. Kad je u finalu i opravdala sva ta silna očekivanja preletjevši iz prve sve visine do 205 cm, gdje je zaradila svoj prvi i jedini ‘x’. A Tia Hellebaut se mučila i rušila i na 199 i na 201 i na 203. Ali je zato preko 205 poletjela iz prve. U najvažnijem odrazu i skoku svog života.
I za taj jedan sitni, mali ‘x’ olimpijsko zlato je umjesto u Hrvatsku otišlo u Belgiju. Hellebaut nikad prije i nikad poslije na otvorenome nije preskočila 205. Štoviše, nakon tog Pekinga više nikad nije preskočila ni dva metra. Ali tog je dana svijet bio njezin. Tog dana svemir je odabrao nju. Četiri mjeseca kasnije objavila je svoju prvu trudnoću, a četiri godine kasnije kao olimpijska pobjednica nosila je belgijsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu.
S preskočenih 205 cm Blanka je ostala autor najvišeg olimpijskog srebra ikad. Nitko, nikad u povijesti Olimpijskih igara nije u finalu preskočio 205, a da nije osvojio zlato. Nitko osim Blanke. Od SP u Osaki 2007. do SP u Daeguu 2011. osvojila je sve, uključujući i titulu najbolje atletičarke i sportašice svijeta. Sve osim tog olimpijskog zlata. Za taj jedan sitni, mali ‘x’.
Osam godina je čekala novu olimpijsku priliku. I kako život piše fascinantne priče, dogodilo se da su bronca i 197 na neki način bili potpuniji i radosniji od srebra i 205. Jer su po tko zna koji put pokazali šampionsko srce te žene koja je tih osam godina provela sanjajući i ratujući svakodnevno s dva najteža i najpodmuklija protivnika. Sa sobom i s ozljedama. Stoga je taj Rio bio poseban. Čak i za nju koja je uvijek i svugdje priznavala samo vrh i bila u vječnoj potrazi za savršenstvom.
Nepravda, recimo, što će je čitav život pratiti taj jedan centimetar manje od Stefke Kostadinove, puno više nego svi daleko brojniji centimetri koji su ostali ispod nje. Što će uvijek u zraku negdje lebdjeti pitanje je li one lijepe kolovoške zagrebačke večeri 2009. mogla podignuti letvicu na centimetar viši svjetski, umjesto na osobni rekord. Ali tko je tada mogao znati što slijedi? I tko tada nije bio uvjeren da je tih magičnih 209 samo pitanje trenutka?
Nepravda, recimo, što je ozljede i bolesti nisu pustile barem još taj jedan olimpijski ciklus. I što nitko osim njezinog najužeg kruga nema pojma s čime se svo to vrijeme morala boriti, s kakvim odlukama suočavati, s kakvim psihološkim mljevenjem nositi. Ne toliko okoline ili javnosti, koliko još više svojim osobnim. Unutarnjim. Šampionskim. Pritiskom koji je uvijek bio i jači i teži od bilo čega što je moglo doći izvana. Ali pritiskom koji nije dolazio bez cijene.
Kad god se sjetim onih davnih javnih rasprava o tome može li mlada i krhka djevojka pratiti ritam oca Joška i trenera Bojana Marinovića, sjetim se smijeha i riječi jednog našeg zajedničkog prijatelja koji je znao s njima trenirati. “Nitko Blanku ne treba tjerati, ljudi nemaju pojma kakav je to stroj. Kakvo čudo od sportaša.”
Nepravda, u konačnici, da je doživjela baš ružne i tužne osobne napade i uvrede samo zato što se nekome ne sviđa to što je u prakticiranju vjere pronašla ono što joj treba da bi se nosila s ožiljcima koje su na njezinom tijelu i duhu ostavila desetljeća svega onoga što vrhunski sport zahtijeva. I nemilosrdno uzima.
“Svi moji uspjesi u karijeri bili su tek stanice jer još nisam ostvarila svoj krajnji cilj, odnosno svjetski rekord i olimpijsko zlato. Čak i kad sam postala svjetska prvakinja i kad sam preskočila 208 centimetara, sve su to bile stanice. I zato nikad nisam smatrala da se mogu opustiti i uživati.”
Došlo je vrijeme da konačno i to može. Da sve te ‘stanice’ konačno postanu spomenici, a taj jedan mali centimetar ili jedan sitni ‘x’ više nikad ne bude kamenčić u cipeli. Jer što je jedan kamenčić naspram svih onih planina koje je Blanka Vlašić pomaknula ili visina koje je preletjela?
Uvijek kad veliki sportaši ili općenito veliki ljudi zatvaraju svoje knjige, kaže se da ne treba tugovati jer će na njihovo mjesto doći netko drugi iza njih. I često bude tako. Samo što ovog puta neće. Više nikad neće biti nove Blanke Vlašić. U to budite sigurni.
A to je, na koncu, možda i najveća kozmička pravda. I njezina najveća, konačna pobjeda.
