Kod bočnog ulaza u hotel Westin zaustavio se crni kombi. Iz njega su izašli Kranjčari, ali bez svog Cice; supruga Elvira, kćer Lana i sin Niko. Kao da im je nekako urođeno da izbjegavaju pretjeranu pozornost, insistirali su na tome da u konferencijsku salu, u kojoj se održala komemoracija, uđu obilazno. Ipak, usmjerili su ih prema glavnom ulazu, a ondje su prisutni prvo primijetili Nikinu majicu ispod crnog sakoa. Izradio ju je, kažu, u limitiranom izdanju, Dinamo sa svojim tehničkim sponzorom posebno za ovu prigodu, s natpisom “zauvijek ponosan kaj sam Purger”, iznad kojeg je stilizirani lik stare maskote Cice, rađene po njegovu ocu. Cice koji s loptom u nogama čuva ulaz u Gradec.
“Bio si svima idol”, govorio je Niko svom ocu u zbilja dirljivom oproštajnom govoru. “Sjedim jučer na balkonu iznad oltara kaj su ti ljudi napravili. Vidim curicu kaj prilazi oltaru. Pita tatu tko je bio ovaj striček. Sve generacije ovih dana tuguju. Objašnjavaju da si bio maskota svih Zagrepčana i Zagrepčanki”.
Legende se, jasno, stvaraju i umiru, a Cico je ispraćen kao prava zagrebačka ikona.
Njegov je tužni odlazak obojan mišlju kako je Zagreb izgubio svog pravog fakina; njegova izjava nakon poziva Crvene zvezde, koju je odbio rečenicom “dečki, dajte, kaj vam je: pa ja sam purger” ušla je u modru povijest, sada i na transparentu s kojim su se navijači iz Sesveta od njega oprostili. O njemu kao purgeru, gospodinu, pričali su gotovo svi, a uz te pridjeve uglavnom ide i ona pomalo i otrcana fraza kako odlazak takvih ljudi utječe i na grad, taj grad “kojeg više nema”.
Cico nas je sve naučio voljeti i nogomet, ali i to da volimo svoje i poštujemo tuđe. I zato će zauvijek ostati prava purgerska ikona i gospodin
Ulaz u naselje Gradec koji Cico čuva motiv je s današnjeg grba Grada Zagreba, a izvorno je preuzet s grba Griča još iz 13. stoljeća. Otvorena kapija utvrde simbolizira baš dobrodošlicu i gostoljubivost naselja iz kojeg je nastao današnji Zagreb. Onaj kojeg nisu gradili samo oni koji su tu utvrdu i podignuli, već svi oni koji su u Zagreb stigli u potrazi za boljim životom. U potrazi za tom ‘gospodštinom’ Zagreb prečesto zatvara svoja vrat, na način na koji je to svojevremeno opisao i sam Miroslav Krleža, s terase drugog čuvenog zagrebačkog hotela, Esplanade.
“Filistarsko, zakutno, zatureno, nazovigospodsko hrvatstvo pati od ograničenog osjećaja manje vrijednosti u socijalnom smislu”, pisao je Krleža na Esplanadinoj Oleander terasi, simbolu dekadencije i mjestu za koje je ironično govorio da na njemu “prestaje Balkan, a počinje Europa”. Ondje “gospođe ovog našeg glavnog grada sve govore njemački”, ondje je “perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom”.
A onda, na drugoj strani zagrebačkog kolodvora, počinje “zakulisno kobna slika”, kako Krleža opisuje onaj ‘pravi’ Zagreb. Onaj koji vidite “na melankoličnom povratku s Vrbika”, i u kojem su “patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija”. Ljubav za tom bijedom i neimaštinom, kaže nam još Krleža, nalaže nam da “istini u oči pogledamo smionim i otvorenim pogledom”.
U Zagreb sam se doselio iz Splita, ima sada već ima tome 12 godina, i to u jedan stari stan u potkrovlju, tamo kod Kvaternikovog trga. Samo koju godinu ranije sam bio dio mase koja je na Poljudu euforično dočekala Niku Kranjčara pri njegovu velikom prebjegu iz Dinama u Hajduk. Masa je oduševljeno pozdravljala klinju i simbola te purgerštine, Cicina sina i najmlađeg Dinamova kapetana kojeg su u Maksimiru vidjeli kao nastavak famozne purgerske loze. Bilo je u toj euforiji i puno Schadenfreudea, kako bi rekli agrameri s Esplanadine terase, osjećaja zluradosti zbog ogorčenja koje su tada proživljavali dinamovci, ali i ponosa kada se Niko nije uvlačio i pretvarao da je “hajdukovac od rođenja”, već je i dalje to bio Cicin mali; sin Dinamove maskote.
Dane sam provodio šetajući po Zagrebu, upoznavajući grad i gubeći se u sitnim satima na tom potezu od Esplanade do Kvatrića, pitajući zbunjene prolaznike na povratku iz grada tamo kod Džamije kako doći do kuće. Sjetio sam se te priče i kada sam se pentrao s Kvatrića na obližnji Dobri Dol, tamo gdje su mu tog siječnja 2005. razjareni Bad Blue Boysi pod prozorom palili lampione, poručujući tako Kranjčarima da su za njih “mrtvi”. Pod tim prozorom sada ti isti dinamovci opet pale lampione, a Niko s terase sluša kako se nekim novim klincima objašnjava tko je bio njegov Cico. I zašto se sada i Boysi, više nego časno, i sami osvrću na tu epizodu, u pozivu da se još jednom pojave na adresi Dobri dol 49/1 i ovaj put bez bez ironije zapale lampione za svog Cicu.
Iako me, jasno, najviše privlačio život u centru grada, te bjesomučne šetnje su me često vodile u njegove ‘zakulisne’ dijelove, ondje gdje bi te upozoravali da s takvim tvrdim dalmatinskim naglaskom i nije najpametnije lutati. Jedan takav kvart je i Ferenščica, iz kojeg je Cico došao na Maksimir kao klinac zajedno s Velimirom Zajecom, i kao devetogodišnjak lagao Zorislavu Srebriću da je stariji kako bi ga primio u Dinamo. Taj kvart, daleko od sjaja centra, za finu gospodu je baš simbol rabijantnosti i toksične egzotike. On je glasan, pomalo i neugledan; njegovo ime se često provlači i po stranicama crne kronike, a među tim zgradama su sada i BBB priredili veliku bakljadu ispred Cicina murala, uz Košulju plavu Novih Fosila.
Volio sam šetati i istraživati te predjele, jer sam imao dojam da tako zaista upoznajem Zagreb, onaj pravi. Taj dio grada je krenuo kao kmetsko naselje u koje su se postupno doseljavali raznorazni došljaci — dotepenci, kako ih pogrdno nazivaju zagrebačka gospoda i elitistički političari — i koji su u Pešču, na Donje Svetice ili na Ferenščicu i dalje na Volovčicu, Vukomerec i Žitnjak stizali uglavnom trbuhom za kruhom, bilo kao radnici ili kao izbjeglice iz raznih ratova.
“Moja Ferenščica bila je predgrađe Zagreba”, opisao je svoj rodni kvart Cico, u skladu s Krležinim obračunom s tom purgerskom malograđanštinom. “Predgrađe s malim gradskim kućicama, vrtom i posjedima na kojima su se držali pajceki, kravice, kokoši… Livade prema Žitnjaku bile su nepregledne. Živjeli smo prigradskim životom”, dodao je.
Iz tih vrtova Cico je postao prvo Dinamova ikona u onoj famoznoj modroj generaciji 1982., u kojoj su zajedno s njim narod oduševljavali i drugi domaći dečki, poput Zajeca i Marka Mlinarića, ali i razni provincijalci i dotepenci, poput Džemala Mustedanagića, Ismeta Hadžića i Marijana Vlaka. Cico je postao simbol te ekipe kao pravi veseljak iz neuglednog dijela grada, iz blata u kojem su svi jednaki i u kojem će ljudi ponosno prisvojiti pogrdnu etiketu.
Cico će se kasnije odseliti u mokri san te dekadentne gospodštine i u Beču postati Rapidova ikona, ali se nikad neće opteretiti usiljenim normama ni snobovskim manirima koji se prečesto nameću u svrhu ‘priznavanja’. On je bio i ostao dijete Zagreba i dijete radničke Ferenščice, s koje je svojim sjajnim igrama na Maksimir dovlačio sve te kvartovske dotepence koji su se sa Zagrebom spojili baš preko ljubavi prema Dinamu.
Iako su ga reprezentativna okupljanja kasnije vodila u centar grada, u blještavilo Westina i Esplanade, Cico je uvijek ostao najvjerniji društvu u poznatom restoranu Domagoj, smještenom na Sveticama odmah do Dinamova stadiona. U takve objekte gospoda iz centra nisu rado zalazila, ali Cico im je ostao vjeran baš zato što su bili u skladu s njegovim karakterom. On nije mario za luksuz i popeglane stolnjake na terasama finih restorana; za njega je uvijek na prvom mjestu bilo društvo u kojem bi uvijek bio spreman sjesti i satima, dječački iskreno, voditi razgovore sa svima koji bi mu se pridružili.
Takav pogled na svijet bio je ekvivalent onim otvorenim vratima Griča kojeg i on je Cici pomogao da uđe u zagrebačku legendu, ali i da pregrmi sve one teške trenutke koje je imao sa ‘svojima’; nepovjerenje pri preuzimanju Dinamove klupe nakon smjene kolege i prijatelja Vlaka ili prosvjede nakon nepozivanja Eduarda u reprezentaciju. Ali najviše je trebalo hrabrosti da se suoči s tim lampionima paljenim podno prozora mu kada je Niko prešao u Hajduk i kada je on sam i dalje bio na raspolaganju za tim istim stolovima kafića u ‘opasnim’ dijelovima grada. S njih je lakonski poručio kako bi se rado prihvatio vođenja Hajduka, “jer su Hajduk i Split zadužili obitelj Kranjčar”.
“Vodeći me na druženja pokazao mi je što znači biti nekome prijatelj”, kroz suze je pričao NIko. “Ne bumo se lagali, pokazao si i kako se provesti. I živjeti, Cicek moj. U trenutku, živjeti tu i sad. Učio si me da volim nogomet, da volim svoje i poštivam tuđe, kako je biti purger i Hrvat. Ali najveća životna lekcija koju sam naučio jest to da je svakom čovjeku važno dati vrijeme, pomoć i osmijeh”.
Ta je poruka pomogla Niki da dođe u Split, još jedan grad čiji ‘fetivi’ nevoljko prisvajaju tuđince, Vlaje i furešte, i kaže kako je neizmjerno zahvalan ljudima na tome kako su ga prihvatili, ali i da ostane čvrstog stava o sebi kao o dinamovcu i Zagrepčaninu, sinu Dinamove legende. Pomogla je ta Cicina poruka i meni, koji se nikada nisam osjećao obaveznim praviti se ono što nisam, već sam i dalje najsretniji kada — i dalje s tvrdim dalmatinskim naglaskom i ljubavlju prema Hajduku — besciljno šetam bespućima zagrebačkih ulica i odmor potražim na pivi sa šarolikim društvom u nekoj od opskurnih zagrebačkih birtija.
Cico purger sada leži kraj svojih starih prijatelja i uzora, dotepenaca i dinamovaca, Sinjanina Slavena Zambate i Višanina, odnosno Šibenčanina, Krasnodara Rore. To su Zagreb i Dinamo koji svi vole i poštuju; onaj koji dočekuje raširenih ruku i omogućuje došljacima da se pronađu u njemu i postanu njegov dio, čak i ako ih neke nove modre generacije ne privuku da svoje mjesto u gradu pronađu preko maksimirskih tribina.
Za razliku s onih s Esplanadine terase, Cico nas je sve naučio voljeti i nogomet, ali i to da volimo svoje i poštujemo tuđe. I zato će zauvijek ostati prava purgerska ikona i gospodin, bez elitističkih konotacija kakve ta titula nosi.
