No, od ljeta 2018. svaka rasprava na tu temu je postala besmislena. Kao i rasprava o najvećem hrvatskom nogometašu. Nogometna reprezentacija u finalu SP je nešto što je u sportskom svijetu teško nadmašiti. Mjera s kojom će se svima koji dolaze biti jako teško mjeriti. Jer riječ je, pobogu, o — nogometu.

Kroz tih mjesec dana hrvatska nogometna reprezentacija se iz domaćeg ružnog pačeta pretvorila u labuda čijoj se ljepoti i eleganciji divio čitav svijet. Kako su odmicale bitke u eliminacijskoj fazi Hrvatska je kao autsajder u društvu nogometnih, gospodarskih i političkih velesila sve više postajala ljubimica nogometnog svijeta. Nešto s čime su se mogli poistovjetiti mnogi drugi autsajderi kugle zemaljske. Za Hrvatsku je tada saznao svaki komadić svijeta. I to po nečemu dobrome.

Koliko različitih ljudi, trenera, stručnjaka stoji iza svega napisanog. Koliko rada, krvi, znoja i suza. Koliko znanja

Bila je to kruna, pa makar i srebrna, na kraju burnog desetljeća u kojem je hrvatski nogomet prolazio kroz muljaže, razdore, sukobe, kriminalne radnje i sudske procese. Desetljeća u kojem se kao kolateralna žrtva i reprezentacija s time hrvala i opet plasirala na svako od pet velikih natjecanja, čime bi uglavnom zadovoljavala svoje rezultatske ambicije. Sve do Rusije.

S petoricom više ili manje omiljenih izbornika, među kojima je period pod Antom Čačićem bio razoran za jedinstvo i podršku koju je najomiljenija hrvatska nacionalna momčad dotad plebiscitarno imala, od Zlatka Dalića se nekako najmanje očekivalo. A ispalo je da je baš on bio savršen komplement zvjezdanoj svlačionici. S kojom je proizveo najveći uspjeh hrvatskog sporta ne samo u zadnjem desetljeću, nego uopće. Jer riječ je, pobogu, o — nogometu.

Hrvatski nogometaši u proteklih 10 godina igrali su praktično u svim najvećim europskim klubovima zapažene uloge, a Luka Modrić postao je prvi nogometaš koji je srušio globalnu dominaciju Lea Messija i Cristiana Ronalda. Gotovo je nestvarna činjenica da je praktično čitavo desetljeće Hrvatska imala svog predstavnika u finalu Lige prvaka, a već osam godina zaredom i klupskog europskog prvaka. Uz njih u najjačim europskim ligama počeli su se sve češće pojavljivati i hrvatski treneri, među kojima su posebno odskočili Slaven Bilić, Ivan Jurić i Niko Kovač.

Košarkaška reprezentacija i u prošlom je desetljeću proizvela puno razočaranja, ali tome je razlog i činjenica što se većini teško pomiriti da više nismo košarkaška velesila kakva smo nekad bili i što sve nove generacije pomalo nepravedno gledamo kroz prizmu Kreše Ćosića, Dražena Petrovića ili Tonija Kukoča. A ta su vremena prošla i više se neće vratiti.

Imali smo u ovom desetljeću jedno polufinale Europskog prvenstva u Sloveniji 2013., kad nam se na trenutak učinilo da bismo se možda mogli vratiti u sam vrh, posebno uz saznanje da smo bili domaćini iduće EP-a. Ali to je trajalo kratko. Rezultatski i nije bilo toliko katastrofalno. Plasirali smo se na svaki Eurobasket u minuloj dekadi, po jednom na Svjetsko Prvenstvo i Olimpijske igre, gdje bismo priču tradicionalno završavali na prvoj prepreci nokaut-faze.

Puno gore od reprezentacije prošli su nam klubovi. Bilo je to desetljeće Cedevite, koja je vladala domaćim natjecanjima i održavala kakav-takav privid da se u Hrvatskoj igra ozbiljna košarka. Ali rezultati izvan granica ipak su bili bolji sudac naše košarkaške realnosti. Cedevita je izgubila sva četiri finala ABA lige i na koncu odustala od svega vrativši hrvatsku košarku natrag u ruke Ciboni, Splitu i Zadru. Da nastave njome glavinjati bez neke ozbiljne i samoodržive ideje, plana i cilja.

Rukomet je preuzeo košarci primat, barem onaj reprezentativni, i siječanj pretvorio u najuzbudljiviji mjesec dvoranskog sporta u Hrvata. Jedna olimpijska bronca, jedna svjetska, dvije europske plus još jedno srebro obilježili su još jednu sjajnu rukometnu dekadu. Bilo bi i bolje da se pred nama nije raskrilila najveća generacija svjetskog rukometa, ona francuska, koja nam je zadala brojne bolne pljuske i poraze.

No, koliko god htjeli više, koliko god svake veljače bili uvjereni da smo mogli bolje i sjajnije, gledajući činjenicu da praktično nemamo ni ligu ni klubove, zapravo je sve što smo dobili od rukometa u zadnjih 10 godina i više nego čudesno. A najbolje su nas na to podsjetile rukometašice, koje su desetljeće muškog rukometa zatvorile prvom ženskom medaljom. Cure kao da nisu željele da ovo sjajno desetljeće hrvatskog sporta prođe bez njih.

A što reći o vaterpolskoj reprezentaciji? U samo dvije kalendarske godine minulog desetljeća nisu osvajali medalje s velikih natjecanja. A bili su olimpijski i svjetski prvaci, olimpijski i svjetski doprvaci, osvojili još četiri europske i svjetske bronce. Čak tri hrvatska kluba igrala su završne turnire Lige prvaka, Primorje i Jug dvaput su gubili finala, a veliki dubrovački klub jednom se popeo na sam krov Europe.

Tenis? Jedan osvojeni Davis Cup, još jedno finale, 10 osvojenih Grand Slam titula! Da, dobro ste pročitali — deset! Sva četiri Grand Slama na različitim podlogama. Australian Open (Mate Pavić, Nikola Mektić), Roland Garros (Ivan Dodig), Wimbledon (Ivan Dodig) i US Open (Marin Čilić, Mate Pavić).

Marin Čilić je posebna priča. Osvojio Davis Cup, pojedinačni US Open, igrao finala Australian Opena i Wimbledona. Bio je treći tenisač svijeta u eri Rogera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića. A opet je bio vjerojatno najosporavaniji vrhunski hrvatski sportaš. Zamislite onda što bi sve mogli osvojiti svi ti koji ga omalovažavaju?

Možete li pratiti ili ste se već pogubili zbrajajući? A tek smo dodirnuli individualne sportove.

Krenimo od Sandre Perković. Dvostruke olimpijske pobjednice, dvostruke svjetske prvakinje, peterostruke europske prvakinje, šestogodišnje vladarice Dijamantne lige u bacanju diska. Jedne od najdominantnijih svjetskih sportašica u minuloj dekadi. Jedne od najvećih bacačica diska u povijesti. Jedne od onih čija će dostignuća dugo ostati nedirnuta. Na svjetskoj razini, ne hrvatskoj.

Osim Sandre, hrvatska je ‘kraljici sportova’ u zadnjem desetljeću dala još dvije kraljice. Vječnu i veličanstvenu Blanku Vlašić, koja je usprkos stalnoj borbi s ozljedama skočila do olimpijske bronce i dva svjetska srebra. Saru Kolak, koja je prolazeći sličnu kalvariju kao i Blanka postala senzacionalna olimpijska pobjednica u bacanju koplja. Njih tri skovale su tri olimpijska atletska zlata i jednu broncu. U atletici.

Već ste pomalo zaboravili na Ivicu Kostelića, zar ne? Pobjednik Svjetskog skijaškog kupa. Olimpijsko srebro. I još dva Mala globusa za titule u superkombinaciji. I sve to debelo u svojim 30-ima. Hrvatska je jedna od samo 10 zemalja svijeta koja ima pobjednika Svjetskog skijaškog kupa. Jedna od samo osam zemalja svijeta koja ima pobjednika i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.

Veslanje? Hoćete samac, hoćete dvojac, hoćete četverac? U svemu imamo sve. Damir Martin, dva olimpijska srebra, od kojeg je ono drugo iz Rija u samcu srce paralo. Jer je za dlaku bilo zlato. Ali za dlaku, shvatite to doslovno. A opet, on je to prihvatio bolje nego većina nas koji smo gledali. On je svima tumačio ultimativnu istinu. Da nije izgubio zlato nego osvojio srebro.

Martin i Valent Sinković? Olimpijsko srebro u četvercu, pa zlato u dvojcu na pariće. U disciplini u kojoj su potom osvojili i svjetska i europska zlata i dominirali do te mjere da im je postalo dosadno. Pa su odlučili promijeniti disciplinu i pokušati u dvojcu bez kormilara. Pa su onda i tu postali europski i svjetski prvaci.

Čovječe Božji, pa imali smo svjetskog prvaka i europskog doprvaka u gimnastici. Svjetske i europske prvake i prvakinje i olimpijske medalje u taekwondou, judu, hrvanju, karateu. Imali smo olimpijsku medalju u boksu, svjetske prvake i olimpijske medalje u streljaštvu, jedrenju, kuglanju, stolnom tenisu. Imali smo fantastične paraolimpijce i medalje u nekoliko različitih sportova.

Imali smo najboljeg nogometaša svijeta, najboljeg rukometaša svijeta, najboljeg vaterpolista svijeta, najboljeg skijaša svijeta, jednog od najboljih košarkaša Europe. Imali smo 4. i 5. pick NBA Drafta. Imali smo FIFA-ina dopredsjednika, Maccabijeva sportskog direktora, Bayernova trenera, Federerova trenera.

U jednom desetljeću. U jednom čudesnom desetljeću hrvatskog sporta.

Zbrajajte. Pokušajte samo zamisliti koliko je svjetskih uspjeha u koliko različitih sportova izraslo u zemlji manjoj od nekih europskih gradova. Koliko različitih ljudi, trenera, stručnjaka stoji iza svega napisanog. Koliko rada, krvi, znoja i suza. Koliko znanja.

Zbrajajte koliko ste se puta zbog njih smijali, radovali i osjećali bolje. Koliko ste puta njihove pobjede i njihove uspjehe doživljavali svojima. Koliko ste puta zbog njih rekli sami sebi da je sve moguće.

Nitko ovoj državi i ovom društvu u minulom desetljeću nije donio više osmijeha, inspiracije i optimizma od njezinih sportaša.

Kapa do poda svima.