Stisak ruke, zagrljaj, nekoliko izmijenjenih riječi. “Volim te čovječe!”, poručio je Tom Brady Drewu Breesu nakon što su Tampa Bay Bucaneers izbacili New Orleans Saintse iz doigravanja. Njihov pozdrav nadišao je granice uobičajene kurtoazije kakvu pobjednik upućuje poraženom. Doimao se kao počast koju jedan šampion pruža drugome, kao izraz dubokog poštovanja prema kolegi koji je prošao sličan put koji ste i sami prošli i koji se digao na slične visine kojima ste i sami letjeli.
Drew Brees vjerojatno je odigrao svoju posljednju NFL utakmicu. Nije to potvrdio nakon dvoboja, nije rekao ni da ni ne, ali o njegovom se odlasku već dugo spekulira i to s razlogom.
Breesu su 42 godine na leđima i tijekom utakmice s Tampom osjetila se svaka od njih. Osjetio se svaki udarac kojeg je primio u karijeri, svaki trenutak nemoći, svaki ugriz vremena. Brees je odigrao utakmicu koju bi najradije izbrisao iz sjećanja nekim filmskim aparatom, kao u filmovima Men in Black ili Eternal Sunshine of the Spotless Mind. Njegove presječene lopte Brady je iskoristio kao poklon umotan u najfiniji papir, a Tampa je, zahvaljujući skraćenom terenu, uspjela doći do relativno glatke pobjede. Brees je izgledao nemoćno. Njegove lopte bile su neprecizne, a sve do samog kraja nije pokušao ni jedno jedino dodavanje preko 20 jardi. Kao da mu je čarolijom oduzeta sva moć koju je nekoć imao.
A bio je moćan. O, kako je samo bio moćan.
Zaslužio je da ga se slavi, kolektivno, ne samo njega kao osobu, nego i sve ono što je predstavljao za jedan grad kroz desetljeće i pol
Breesova karijera nije krenula sjajno. Kroz prve tri sezone u San Diego Chargersima bio je ne samo ispodprosječan, nego i loš quarterback. Unatoč sjajnoj karijeri na sveučilištu Purdue, na kojem je u tri godine postigao 90 touchdowna i srušio sve moguće rekorde konferencije Big Ten (i dva NCAA rekorda), Brees je izabran tek u drugoj rundi NFL drafta. Stručnjaci su čitavu draft klasu quarterbackova percipirali kao poprilično slabašnu, a Breesu nisu pomogli konstantni upitnici vezani za njegovu visinu — sa 183 centimetra čovjek nije bio prototip klasičnog bacača te su se mnogi pitali hoće li moći vidjeti teren preko glava ofenzivnih linijaša u NFL-u.
Nije mu pomogao ni poprilično slabašan start u karijeru. Tijekom prve tri godine Brees je izgledao poprilično loše — skupio je 29 touchdowna i 31 presječenu loptu, Chargersi su imali tek osrednji napad, iako su u ekipi imali najboljeg running backa generacije LaDainiana Tomlinsona*, a Marty Schottenheimer smišljao je i premišljao kako pretvoriti Breesa u kvalitetno oružje. Na kraju je uspio. Brees je sazrio i proigrao, Chargersi su u sljedeće dvije sezone upisali 21 pobjedu i činilo se da su na dobrom putu, a onda je Breesu istekao ugovor. Pustili su ga da ode.
*Tomlinson bi danas vjerojatno bio najbolji igrač u ligi. Njegove mekane ruke, lateralna brzina i sposobnost da kreira prostor bez pomoći ofenzivne linije savršeno bi se uklopili u moderni play-action. Zamislite Todda Gurlejya iz Super Bowl sezone na svemirskim steroidima. Čovjek u prvih sedam sezona nikada nije išao ispod 1.200 jardi probijanjem, 370 jardi hvatanjem i svake je godine imao bar 12 TD-jeva. Zvijer.
Postoji nekoliko razloga zašto. Unatoč tome što je Brees odradio sjajnu četvrtu i solidnu petu sezonu u momčadi i dalje su se postavljala ista pitanja oko njegove stature, oko liderskih sposobnosti, oko snage ruke. Momčad je, uostalom, ušla u playoff samo jednom dok je Brees bio startni QB te ispala u tom jednom okršaju od Jetsa u produžetku. Da stvar bude gora, čovjek je ozlijedio rame te je morao na operaciju. Chargersi se nisu riješili Breesa, a opet jesu. Ponudili su mu ugovor debelo ispod tržišne cijene, ali su ga napunili bonusima, tako da je Brees mogao pošteno zaraditi u slučaju da je cijelo vrijeme igrao na vrhunskoj razini. No, umjesto da prihvati takav izazov, Brees je ugovor percipirao kao dokaz da nije željen u San Diegu te se umjesto toga opredijelio za financijsku sigurnost koju su mu ponudili Saintsi i njihov mladi trener Sean Payton.
Ostatak priče ulazi u NFL kanon.
Brees je postao jedan od najuspješnijih quarterbackova svih vremena, koristeći Paytonov genijalni napadački um koji je svake godine pronalazio nova riješenja, nove formacije, nove filozofije igre i nove akcije koje je Brees implementirao na terenu. Njihova suradnja bila je važan faktor napadačke revolucije koja je obilježila zadnjih 15 godina.
Payton je bio jedan od trenera koji su prvi shvatili kako eksploatirati promjene u NFL pravilima, a Brees je bio savršen QB za njihovo eksploatiranje. Kako je kopnjela snaga cornera i safetyja, tako se otvorila sredina terena za srednje dugačke rute na tight endove i slot hvatače, a Breesova kombinacija preciznosti i sposobnosti manipulacije suparnicima na LOS-u pretvorila ga je u elitu. Saintsi su mu pomogli pametnim manevriranjem salary capom donoseći nova oružja u momčad iz sezone u sezonu — Marquesa Colstona, Jimmyja Grahama, Darrena Sprolesa, Brandina Cooksa, Pierrea Thomasa, Alvina Kamaru, Reggieja Busha i Michaela Thomasa — ali Brees ne samo da je iskorištavao sposobnosti svojih najboljih suigrača, nego je i većinu osrednjih činio sjajnima.
Brees je polako postao sinonim za konzistentnu izvrsnost, regularno prebacujući prvo 4.000, a nakon toga 5.000 jardi po sezoni. Trpao je touchdowne kao na traci, rušeći rekorde i sakupljajući nagrade. Sedam puta je skupio najviše jardi u sezoni, četiri puta najviše TD-jeva, bio je dvaput ofenzivni igrač godine te je 13 puta izabran u Pro Bowl. Njegov najveći uspjeh osvajanje je Super Bowla koji će prvenstveno ostati upamćen po najmudaškijem onside kicku u povijesti utakmice, ali i po besprijekornoj Breesovoj utakmici u kojoj je precizno bacio 32 od 39 lopti za 288 jardi i dva TD-a te je potpuno nadigrao Peytona Manninga.
Nema sumnje kako će čovjek koji trenutno ima najviše bačenih jardi u povijesti lige i koji ima najprecizniju sezonu ikad biti kanoniziran kako ulaskom u Hall of Fame, tako i u narodnoj predaji. Zasluženo.
Sjetit ćemo se one utakmice 2009. kada je zabio pet TD-jeva Bradyju i Patsima u pobjedi 38- 17, ili kada su Saintsi pregazili Coltse 62-7 sa njegovih 5 TD-jeva, ili kada je bacio za gotovo pola kilometra i 7 TD-jeva u raspucavanju sa Giantsima 2015. Sjetit ćemo se kako se odnosio prema gradu nakon što ga je pogodio uragan Katrina, obnavljajući škole i igrališta iako je u grad stigao svega nekoliko mjeseci ranije. Sjetit ćemo se kako je dao više od 30 milijuna dolara za istraživanje raka, ili kako je ove sezone dao pet milijuna dolara za pomoć najugroženijima od virusa Covid-19, financirajući programe koji su prehranjivali obitelji siromašnih i nezaposlenih. Sjetit ćemo se i koliko je dugovječan bio, koliko je precizan bio, koliko je maštovit bio, koliko je bio sjajan.
A opet…
Breesov daleko najveći problem je… Zapravo, postoje dva.
Prvi je relativni neuspjeh momčadi s takvim kalibrom quarterbacka. Saintsi su čak šest puta propustili doigravanje dok je on bio na čelu ekipe, te su pet puta išli ispod 50 posto pobjeda (sedam ako računamo i Chargerse). Za usporedbu, Dan Marino, koji je imao daleko slabije momčadi od Breesa, samo je jednom išao ispod 50. Joe Montana jednom, Peyton Manning dvaput, Roger Staubach nijednom, Tom Brady nijednom, Aaron Rodgers triput, John Elway dvaput, Bart Starr triput, Johnny Unitas jednom.
Nepravedno je možda stavljati teret neuspjeha čitave momčadi na leđa jednog čovjeka, pogotovo kada uzmemo u obzir da je Brees u makar dvije od tih pet sezona igrao briljantan football, ali quarterbackove ionako percipiramo kao nadljudska, mitološka bića koja uspijevaju nadvladati sve prepreke, djelomično zato što povremeno u tome i uspiju. Brees nije i to će mu neki predbacivati kao minus.
Njegov drugi problem je što je igrao paralelno sa trojicom od 10 najvećih QB-jeva svih vremena — Bradyjem, Manningom i Rodgersom, što je, uostalom, i jedan od razloga zašto nikada nije bio MVP lige te ima tek jedan jedini izbor u prvu momčad sezone. Breesova karijera, kada se crta podvuče, ipak je za pola stepenice ispod karijera ove trojice genija. No, sama činjenica da ga možemo svrstati u istu rečenicu govori o njegovoj veličini. Na kraju dana, Breesova karijera je karijera čovjeka za koju bi 99,9 posto quarterbackova ubilo.
Stoga je prava šteta što se od lige oprašta (najvjerojatnije) na ovaj način, pokazujući po tko zna koji put da nitko ne može svladati vrijeme. S pogledom uprtim prema svojoj obitelji na praznim tribinama Superdomea, bez fanfara i pljeska, bez razdragane publike, bez suza u očima zahvalnih navijača, bez golemog izljeva ljubavi.
Tek jedan čovjek, njegove tužne oči i poraz.
I pobjeda. Nakon što je utakmica završena, Brees je ostao na terenu igrajući se sa svojom djecom, kad mu je Brady opet prišao, nakon odrađenog tuširanja i virtualne konferencije za medije. Razgovarali su neko vrijeme, o sezoni i tko zna čemu još, a Brady je uhvatio vremena da baci prekrasnu loptu u kut end zone za Breesova sina. Bio je to simboličan kraj večeri — jedan QB ostao je u krugu obitelji završavajući svoj put, dok je drugi nastavio bacati lopte. No, bez obzira na to morate znati da ste napravili nejverojatan posao, da ste izgradili nevjerojatno nasljeđe, kada vas Tom Brady potraži ne jednom, nego dvaput nakon utakmice da vam oda respekt.
Jednom kada sezona završi, jednom kada korona prođe, u SAD-u bi se trebale održati dvije pobjedničke parade. Jedna u Kansas Cityju ili Buffalu ili Tampi ili Green Bayu, ovisno o tome koja momčad osvoji Super Bowl, a druga u New Orleansu. Pod uvjetom da se Brees umirovi. Jer igrač takvog kalibra zaslužio je puno više od praznih tribina i poraza za zaborav. Zaslužio je da ga se slavi, kolektivno, ne samo njega kao osobu, nego i sve ono što je predstavljao za jedan grad kroz desetljeće i pol. Brees zaslužuje ovacije, i poljupce i suze. Ljubav grada je njegova.
