Momci u smeđim kacigama, mokri od znoja ohlađenog pittsburgškom zimom, podigli su ruke u zrak. Prvi put od Nove godine 1995. Cleveland Browns su upisali pobjedu u doigravanju. Upisali su je, da bi njen okus bio sočniji i slađi, protiv svojih divizijskih rivala koji su kroz period u kojemu su Brownsi postali posprdni simbol gubitništva i tuge predstavljali dobro podmazano pobjeđivanje.
Steelersi su masakrirali Brownse otkako su se ovi 1999. vratili u NFL, nemilosrdno i konzistentno. Do jučer su Brownsi dobili svega jednu jedinu utakmicu na Heinz Fieldu u tom razdoblju, Steelersi su dobili njih 20. Pittsburgh je pritom u novom mileniju osvojio i dva Super Bowla i izgubio jedan, dok su Brownsi za to vrijeme svega jednom, jedan jedini put, ušli u doigravanje. Tvornica tuge je u zadnjih je 20 godina radila punom parom.
Nekoć nije bilo tako. Nekoć, u doba dok je u zapadnom svijetu još postojala industrija, prije nego što su veliki gradovi savezne države Ohio postali blijede sjenke samih sebe, Brownsi su bili velika momčad. Od 1950. do 1964. osvojili su četiri naslova te još pet puta igrali za naslov, a tome su mogli pridodati i četiri naslova u AAFC-u, u kojem su igrali zajedno sa Seahawksima i 49ersima, a koja su osvojili od 1946. do 1950. kada su ušli u NFL. Bili su elita. Predvođeni Jimom Brownom, najboljim probijačem svih vremena kojeg će se domaći gledatelji sjetiti iz filmova 12 žigosanih, The Running Man i Mars Attacks!, Brownsi su bili THE ekipa svog vremena, nešto što su bili Patriotsi zadnjih 20 godina.
No, Brown je polako ostario, industrija je propala, a Cleveland je postao šuplja franšiza u kojoj čak ni trenerske veličine poput Billa Belichicka i Martyja Schottenheimera nisu uspjele preživjeti dulje od pet godina. Sve je kukminiralo svega godinu dana nakon novogodišnje pobjede protiv Patriotsa 1995., kada je vlasnik Art Modell digao sidro i premjestio franšizu u Baltimore (koji je nešto ranije ostao bez svojih Coltsa koji su preselili u Indianapolis). Modell je slomio srca navijačima koji su pratili ekipu kroz dekade osrednjosti i kataklizme, ali bar im je ostavio jednu stvar. Ime. Njegovi Brownsi su u Baltimoreu postali Ravensi, a Cleveland je četiri godine kasnije ekspanzijom dobio novu momčad te joj pridodao staro ime.
Brownsi su zaslužili slaviti. Ne samo zato što su bili bolji, ne samo zato što im se vratila karma zbog desetljeća poraza, nego zato što su ih Steelersi podcijenili
Ime koje kao da je bilo prokleto.
Novi Brownsi bili su još gori nego stari. Mijenjali su quarterbackove kao Italija vlade, bezuspješno tražili nove trenere i gubili. Gubili su sa stilom, što će reći bez stila, gubili su kvalitetno i kvantitetno, tako konzistentno i zaglušujuće da im nitko u NFL-u nije mogao konkurirati. Lionsi su pokušali, ali bar su imali Matthewa Stafforda i Calvina Megatrona Johnsona, Raidersi su pokušali i došli blizu, ali moramo ih prekrižiti jer su bar igrali Super Bowl 2002.
U međuvremenu, Brownsi su od svog ponovnog osnutka do ove sezone upisali svega tri (3) godine kada su išli preko 50 posto pobjeda. Kroz 20 godina imali su svega šačicu prepoznatljivih igrača od kojih se većina ozlijedila nakon godinu ili dvije, poput Peytona Hillisa kojeg je pokosilo Madennovo prokletstvo ili Joea Hadena koji je morao otići iz Clevelanda da bi obnovio svoje kvalitete. Sve je kulminiralo prije tri godine kada su Brownsi postali tek druga ekipa u povijesti koja tijekom sezone nije pobijedila ni u jednoj jedinoj utakmici.
Umijeće je dotaknuti dno. Još veće je umijeće odraziti se s njega.
Brownsi su svoj uspon počeli svega par mjeseci nakon završetka sezone kada su u prve dvije runde drafta izabrali okosnicu momčadi koja je prošle nedjelje deklasirala Steelerse — quarterbacka Bakera Mayfielda, probijača Nicka Chubba te cornera Denzela Warda, koji je bio odličan i ove sezone iako nije igrao na Heinz Fieldu zbog korone. Njima su pridodali prvo Jarvisa Landryja koji je stigao iz Miamija, te ove godine ozlijeđenog Odella Beckhama i na taj način formirali okosnicu napadačke jedinice koja je ove sezone konačno kliknula onako kako smo se nadali da će kliknuti lani. Obrana se, s druge strane, uzdigla iz ralja bezdušnosti i postala goli prosjek, što je u kombinaciji sa vrlo dobrim napadom bilo dovoljno da Brownsi pobijede u 11 utakmica, najviše u zadnjih 25 godina.
No, unatoč tome nitko nije očekivao da će razguziti Steelerse.
Dobro, ne baš nitko. Zvuči prepotentno, ali očekivao sam da će Brownsi dobiti, što sam napisao u prognozama na Twitteru i fejsu. Nisam očekivao ovakav kuršlus, ali pobjedu jesam. Mislim da je bilo tko tko je gledao Steelerse nepristranim očima mogao uvidjeti da skor te momčadi jednostavno nije realan. Njihov horizontalni napad bio je previše inertan i previše oslonjen na sreću da biste ga uvrstili među najbolje napade u ligi, dok je obrana, iako znatno bolja, također imala hrpu sreće, pri čemu mislim da su situacije na koje Steelersi nisu imali apsolutno nikakav utjecaj išle njima u korist.
Izgledali su kao najlošija 11-0 ekipa koju sam ikada gledao i jednom kada su počeli gubiti, kada im je sreća okrenula leđa, izložile su sve mane te ekipe. Matematika kaže da su premašili broj očekivanih pobjeda za 1,4, sa čime bih se definitivno složio. Izgledali su kao 10-6 ekipa tijekom čitave godine i to su dokazali u nedjelju.
Nije da su Brownsi išta bolji. Dapače, i oni su imali puno sreće nakon što se Beckham ozlijedio, uspijevali su uhvatiti brojne suparnike u za njih krivim tjednima te su na kraju dogurali do 11 pobjeda konzistentno pobjeđujući u gustim utakmicama, što je dugoročno neodrživo. No, imali su bolji koncept od Steelersa u napadu. Njihov trener i ofenzivni guru Kevin Stefanski, koji je propustio utakmicu u Pittsburghu zbog covida, formirao je play-action sustav sličan onom Ramsa, sustav kojeg koriste sve ekipe koje na rosteru nemaju elitnog hvatača. Većina njihovih dodavačkih akcija sadržavala je jednu dugu rutu, dvije srednje i checkdown dodavanje, a konstantni rolloutovi omogućili su Bakeru Mayfieldu da lakše čita suparničku obranu i izbjegne pritisak, koji je najjače defenzivno oružje Steelersa.
Skraćeno polje i direktni defenzivni poeni u potpunosti su slomili Pittsburgh već u prvoj četvrtini, nakon čega više nije bilo povratka. Steelersima valja čestitati na tome što se nisu predali, što su zapeli, što su došli blizu povratka, ali pravovremeni TD Nicka Chubba od 40 jardi početkom četvrte četvrtine uništio je bilo kakve snove o povratku.
Iskreno, Brownsi su zaslužili slaviti. Ne samo zato što su bili bolji, ne samo zato što im se vratila karma zbog desetljeća poraza, nego zato što su ih Steelersi podcijenili.
“Mislim da su oni isti Brownsi protiv kojih igramo svake godine”, rekao je hvatač Steelersa Juju Smith-Schuster. “Oni su sastavljeni od bezimenih, sivih lica. Imaju nekoliko dobrih igrača, ali na kraju dana, ne znam… Brownsi su Brownsi. Sretan sam što opet igramo protiv njih”. Obilo mu se o glavu, iako je kasnije izjavio kako mu nije žao što je to rekao. Hvatač Chase Claypool prisnažio je nakon utakmice kako su Brownsi i dalje smiješna ekipa koja će se raspasti u sljedećem kolu. Možete zabiti 28 poena u četvrtini te još uvijek ne dobiti suparnikovo poštovanje. No, to više govori o Steelersima nego o Brownsima.
Doduše, Claypool je vjerojatno u pravu. Cleveland će gotovo sigurno izgubiti od Kansas City Chiefsa, koji su kroz čitavu godinu bili najbolja ekipa NFL-a. I oni su imali oscilacija i moguće je da će ih Brownsi uhvatiti na krivoj nozi, ali nije pretjerano vjerojatno. Nema veze. Cleveland je konačno došao do te playoff pobjede koju je svih ovih godina tražio, pobjede za legende poput Braylona Edwardsa, Jamala Lewisa, Shauna Rogersa i, prije svih, Joea Thomasa, najboljeg tacklea svoje generacije koji nikada nije osjetio slast playoff pobjede u smeđem dresu i koji je svejedno proveo čitavu karijeru u gradu koji su svi napustili, uključujući i Brownse.
Ovo je bio trenutak koji mora predstavljati prekretnicu, trenutak u kojem će Brownsi konačno ugasiti tvornicu tuge, kao što su se ugasile ostale tvornice u državi Ohio, te pokrenuti tvrtku sreće. Imaju bazu, imaju budućnost, samo je trebaju zgrabiti.
