Svijet voli pobjednike. To je tako. Makar oni bili fiktivni likovi poput Beth Harmon ili Rockyja Balboe. Svijet se voli identificirati i povezivati s tuđim pobjedama ili uspjesima, barem kad je riječ o sportu. To je tako. Bez obzira na to što Jerry Seinfeld ushićeno navijačko “Pobijedili smo!” zajedljivo korigira s “Oni su pobijedili. Vi ste gledali.”

Ovog prosinca pažnju nacije u srcu izolacije privukla je neuobičajena skupina djevojaka. Koje zadnja dva tjedna igraju najveće uloge svojih života i koje su u samo nekoliko utakmica natjerale medije da pričaju njihove nepoznate životne priče i podižu tiražu i klikove onim čime nikad nisu. Ženskim rukometom.

Puno češće vidimo samo to kako cure sporije trče, laganije udaraju ili niže skaču od nas. Pa ih stoga gledamo s visoka. Kao manje vrijedne. I manje važne

Nisam nikakav stručnjak za ženski rukomet. Ne želim bilo kome docirati, filozofirati ili propovijedati o tome kako ste trebali u njih vjerovati ili kako se ovo moglo očekivati. Tko god kaže da je u njih vjerovao i da je ovo očekivao — laže. Jer nije. Nisu ni one same imale pojma što od sebe očekivati i to su otvoreno priznale. Što je tu loše ili lažno?

Na posljednja dva Europska prvenstva hrvatska ženska rukometna reprezentacija završila je posljednja. Na dva Europska prvenstva prije toga, uključujući i ono kojemu smo bili domaćini, završila je skoro pa posljednja. Iako će mnogi reći da kvaliteta tih igračica i tih generacija vrijedi više od rezultata koje su ostavile povijesnim knjigama, brojke su nemilosrdne. I ne štede ih.

U Dansku su krenule bez ijedne igračice iz najboljeg hrvatskog kluba. Bez prve vratarke. Bez ikakvih očekivanja. Bez prijenosa na bilo kojoj od nacionalnih TV kuća. Bez ijednog novinara na licu mjesta.

A desetak dana kasnije cijela je zemlja naučila njihova imena. Cijela zemlja priča o osmijehu, operacijama i neustrašivosti Ćamile Mičijević, o živim loptama Tee Pijević, o asistencijama Dore Krsnik, o silini i preciznosti Ane Debelić, o eksplozivnosti Valentine Blažević, o žestini Larisse Kalaus, o vođi u Katarini Ježić, o dva para sestara, o mirnoći i znanju izbornika Nenada Šoštarića. O nevjerojatnom duhu, srcu i osmijehu nevjerojatne ekipe koja nije iznenadila samo neinformirani hrvatski, nego i informirani svijet ženskog rukometa u globalu.

Zapravo mi je naviše u cijeloj priči žao što je te cure velik dio zemlje po prvi put u akciji vidio tek jučer u polufinalu protiv Francuske. Što mnogi nisu vidjeli kakav su moćan dojam ostavile protiv Mađarske, Nizozemske, Srbije, Rumunjske, Njemačke. S koliko su energije, srca i osmijeha (s)rušile sve pred sobom. Što većina nije vidjela njihova najbolja izdanja.

Možemo se samo nadati da je ovo tek početak. Da su se tek pronašle. Da su same sa sobom shvatile koliko opasne i koliko opake mogu biti. Da je započela neka nova lijepa priča koja će trajati i koja će naciju držati u rukometnoj ekstazi i euforiji još poneki mjesec u godini osim onog uobičajenog siječanjskog ludila kad se cijela država transformira u rukometne stručnjake koji červarima i duvnjacima tumače što i kako trebaju.

Hoće li potrajati? To znaju samo one. Možda čak ni one. Potrajalo ili ne — tko nam brani guštati? Tko nam brani da ih slavimo? Tko njima može zamjeriti da bar neko vrijeme žive u bajci koju su same sebi poklonile, iako je prije samo dva tjedna nisu smjele niti sanjati? Tko im može uzeti sva ova svjetla pozornice, sav ovaj pljesak i oduševljenje, sve bukete cvijeća koje su zaslužile?

Bez nekog velikog mudrovanja i prebrojavanja tko je u njih vjerovao, tko ih je prenosio, tko je zaslužio ili nije zaslužio radovati se s njima. One su zaslužile. One su se izborile. I to je jedino bitno. Neka uživaju. Ovo im nitko, nikad neće moći uzeti.

Danas kad su napravile rezultat lako je upirati prstom na sve strane i optuživati ove ili one da su trebali ovo ili ono. Ali koliko god vremena i žuči potrošili zbog uobičajenog napada naknadne pameti, opet će ostati činjenica da smo premala zemlja za sve ono što bismo htjeli. I muški rukomet, najtrofejniji momčadski sport u ovoj zemlji, teško se nosi s postreprezentativnom depresijom i jedva da uopće postoji na klupskoj razini.

Zapitajte se svi vi kojima je danas nepravedno što su ove rukometašice tek sad otkrivene — koliko ste uopće puta u životu bili na utakmici prvenstvenog klupskog rukometa? Bilo muškoj ili ženskoj. I ne budite licemjeri.

Svjetsko čudo koje su proizvele ove cure samo je još jednom pokazalo koliko je sirovog i potpuno neobjašnjivog talenta ili šta-ja-znam-čega u genima naših sportaša i sportašica koji izranjanju iz tako skromnih uvjeta i penju se na svjetske sportske vrhunce. I još nas jednom podsjeća na Janice, Blanke, Sandre i stotine, tisuće drugih sportašica koje su dale svoje srce i dušu sportu koji vole, a možda im nikad nismo zapljeskali. Iako su bile najbolje moguće verzije sebe samih. Što je u principu ultimativna ljudska pobjeda.

Svijet voli pobjednike. To je tako. I neće se ništa posebno promijeniti u hrvatskom ženskom rukometu zbog bajke u kojem živi zadnja dva tjedna. Mislim, možemo se lagati da hoće, ali neće. Nije se promijenilo ni sa svim onim muškim medaljama i uspjesima.

Ali ako je zbog nečega dobro došla ova fantastična rukometna priča, onda je to potreba da se mi muškarci u tom našem muškom sportskom univerzumu koji tako ljubomorno čuvamo za sebe, barem malo zamislimo i barem pokušamo pojmiti koliko su neke stvari u životu sportašica kompliciranije i teže nego kod sportaša.

I koliko je njihov put do sportske izvrsnosti opterećen i otežan tolikim dodatnim varijablama o kojima mi muškarci pojma nemamo. A rijetko o tome razmišljamo. Puno češće vidimo samo to kako cure sporije trče, laganije udaraju ili niže skaču od nas. Pa ih stoga gledamo s visoka. Kao manje vrijedne. I manje važne.

Upravo zbog toga priča ovih cura koje su iznenađujuće eksplodirale u svom svijetu nosi toliko više od samog sportskog rezultata. Upravo zbog toga zaslužuju zahvalnost što su nas njihove priče koje čitamo i slušamo zadnjih dana iznova podsjetile koliko je suza, upornosti, prkosa, ustrajnosti, bola i nevjerojatne ljubavi i strasti prema sportu potrebno samo da bi u njemu ostale, kamoli uspjele. U ambijentu bez novca, bez zanimanja, bez podrške, bez medija. A vrlo često i bez poštovanja.

U svijetu u kojem se, daleko više nego muški sportaši, osim protiv suparnika moraju boriti i protiv sebe i svega oko sebe što ih uvjerava da gube vrijeme. Da odustanu. Da im tu nije mjesto.

Vremena su takva da će se u sportu ubuduće voditi bitka za svako dijete. Posebno za cure. Pri tome je jedna stvar uvijek izuzetno važna. Idoli i uzori. Stoga će sve ovo čemu svjedočimo u zadnja dva tjedna pravu vrijednost dobiti tek ako će postati nekakva naša, domaća verzija Daminog gambita. Ako će poslužiti kao inspiracija nekim novim djevojkama da krenu njihovim putem. I gledajući prema njima pronađu svoj.

I da svaki put kad požele odustati obrišu suze s lica i sjete se one danske bajke i one Ćamile, Tee, Dore, Ane, Larisse, Valentine, Katarine. Njihovih nikakvih šansi. Njihova pobjedničkog osmijeha. Njihove poruke da je sve moguće. Da je vrijedilo. Da vrijedi. Usprkos svemu što ih putem čeka.

“Mi smo samo obične cure, a sad se odjednom osjećamo poput zvijezda.”

Ne zavaravajte se. Niste vi obične cure. Ni blizu. Ni jedna sportašica nije.

Hvala vam što ste nas na to podsjetile.