Sestre Ana i Lucija Zaninović godinama su bile zaštitno lice i Taekwondo kluba Marjan i hrvatskog taekwondoa uopće. Iako su puteve prije njih krčile Miet Filipović i Nataša Vezmar, tek su olimpijske medalje Martine Zubčić i Sandre Šarić u Pekingu 2008. skrenule punu pozornost hrvatske javnosti na ovaj sport. A splitske blizanke su ga dodatno popularizirale. Njihove priče, njihovi osmijesi, njihove medalje.

Iako su nominalno trebale biti ista kategorija, Ana je ‘pobjegla’ u višu kako bi njihovi okršaji mogli ostati samo unutar treninga i kako jedna drugoj ne bi zatvarale vrata velikih trofeja i natjecanja. I na koncu su se sasvim fino podijelile. Lucija je osvojila tri europska zlata i olimpijsku broncu, Ana svjetsku i europsku krunu i prestižno mjesto u hrvatskom sportskom panteonu u društvu tri božice — Janice, Blanke i Sandre.

U 20 godina svog postojanja TK Marjan pretvorio je Hrvatsku u taekwondo velesilu. Ali još više od toga, privukao je tisuće i tisuće djece u svoje dvorane i programe

Ove godine HOO je po drugi put najviše moguće priznanje uputio na istu adresu. Titulu najbolje sportašice podijelile su judašica Karla Prodan i Matea Jelić, novi dragulj hrvatskog taekwondoa koji je izbrušen u splitskom klubu. Dragulj koji hrvatska javnost najslabije poznaje od svih dosad nagrađenih sportašica.

Matea je pažnju taekwondo svijeta privukla titulom juniorske prvakinje svijeta 2014. Nakon te titule preselila je iz Knina u Split, gdje je nastavila razvoj do jedne od najboljih seniorki svijeta i jedne od glavnih aspirantica na olimpijsku medalju u Tokiju. Sa samo 23 godine iza nje je već čitava niska velikih medalja među kojima su srebro i bronca s Europskih prvenstava, zlato s Mediteranskih igara, naslov pobjednice svjetskog Grand Slama i prvo mjesto na svjetskoj rang listi u svojoj kategoriji.

Ukorak s njom ide i klupski kolega Toni Kanaet, koji je također osigurao OI u Tokiju, čime je praktično popunjena kvota koju zemlje imaju na raspolaganju. 25-godišnji Splićanin je u protekle dvije godine skupljao bodove za olimpijski san boreći se pritom s protivnicima, ali i ozljedom oka, mononukleozom i slomljenim prstom koji je skrivao na mečevima. Na Europskim prvenstvima osvajao je i zlata i srebra i bronce, a glavni cilj mu je jasan. Prva muška taekwondo olimpijska medalja za Hrvatsku.

Tu, međutim, priča o TK Marjan ni izbliza nije gotova. U okruženju dvoje olimpijaca koji će u Tokio krenuti po medalje, eskplodirala je čitava gomila sportaša i sportašica koja puni klupske i nacionalne vitrine medaljama i trofejima s najvećih natjecanja. Lovre Brečić, europski prvak i doprvak. Bruna Vuletić, brončana sa Svjetskog prvenstva. Klara Kovač, srebrna na Europskom prvenstvu. Lucija Domić i Paula Antunović brončane.

A pričamo samo o seniorima i samo o prošloj godini. U kojoj je TK Marjan proizveo nevjerojatnih 11 europskih i svjetskih medalja u svim kategorijama. Samo u ovom trenutku klub ima čak sedam svojih članova među 10 najboljih na svjetskim rang-listama u različitim kategorijama. Što nema nijedan klub na svijetu.

Sjajne priče izviru iz svakog kutka te dvorane, iz svake vitrine koja krije trofej ili slike koja je sačuvala neki pobjednički ili slavljenički trenutak. Poput svjetske juniorske prvakinje i zlatne na Olimpijskim igrama mladih Ivane Babić ili brončane Lene Stojković.

Ili priče Leona i Nikite Glasnović, koji su švedsku reprezentaciju zamijenili hrvatskom, a Malmö Splitom radi, pazite sad — boljih uvjeta. Barem što se taekwondoa tiče, Hrvatska je za Švedsku — Švedska. 25-godišnja Nikita je pod švedskom zastavom nastupila na Olimpijskim igrama u Riju 2016., došla do polufinala i izgubila meč za broncu. Pet godina mlađi brat u Splitu trenira, nastupa i svoj olimpijski san namjerava realizirati u Parizu 2024. Ne samo san o nastupu. San o medalji.

Ili sportske, ali i životne priče Imoćanke Matee Kolovrat koja je svjetska i europska prvakinja u konkurenciji gluhih sportašica, ali koja se paralelno bori i u standardnoj konkurenciji. Pri čemu nerijetko zaradi kaznene bodove od sudaca iz razloga što ne čuje znak za prekid borbe, pa je s trenerom Veljkom Laurom uvježbala posebne znakove i signale.

Alfa i omega ove sjajne sportske priče je 40-godišnji Toni Tomas, izbornik muške i ženske reprezentacije i danas jedno od najuglednijih trenerskih imena u svjetskom taekwondou. Kad je prije dva desetljeća odlučio pokrenuti klub, bio je odbijen na desetak gradskih adresa i dvorana. Na koncu je ipak uspio uvjeriti jednog ravnatelja da mu ustupi nekoliko slobodnih termina u jednoj školskoj dvorani gdje je počeo organizirati treninge. Sa šestero zainteresiranih.

Dvadeset godina kasnije TK Marjan je s 800 mladih sportaša koji treniraju u 10 različitih gradskih dvorana najmasovniji sportski klub u gradu. Dvadeset godina kasnije TK Marjan je najtrofejniji klub u gradu. Dvadeset godina kasnije Split ima Olimpijski taekwondo centar u kojem se vrhunski sportaši spremaju za najveća natjecanja. Ne samo hrvatski.

Dvadeset godina kasnije u životopisu Tonija Tomasa i kluba u kojem pod njegovim zapovjedništvom radi 25 trenera, kineziologa, fizioterapeuta, nutricionista i tek jedan svemogući činovnik/tajnik Sandro Deak, stoji čak 71 (!) medalja s Olimpijskih igara, Svjetskih i Europskih prvenstava. I još stotine s različitih turnira, kupova i natjecanja diljem svijeta. Stoje titule klupskog prvaka Europe i nebrojena individualna priznanja.

I dvije nagrade za hrvatsku sportašicu godine. Jedine dvije koje se ne zovu Janica, Blanka ili Sandra.

Dvadeset godina kasnije taekwondo je osvojio ‘Grad sporta’. Ili barem ono što je od njega ostalo. Grad nogometa, košarke, vaterpola, tenisa, plivanja, atletike, veslanja, jedrenja postao je grad taekwondoa. Bez ikakvog pretjerivanja. TK Marjan je u svijetu taekwondoa Split postavio tamo gdje ga je Jugoplastika nekoć postavila u svijetu košarke.

Ne treba bolji dokaz od prošlogodišnjeg izbora za najbolje sportaše grada. Kanaet najbolji sportaš. Jelić najbolja sportašica. Tomas najbolji trener u muškoj kategoriji. Tomas najbolji trener u ženskoj kategoriji. Klara Kovač najperspektivnija sportašica. Uz još nekoliko nominiranih. Dočeci i bakljade ispred klupskih prostorija postali su uobičajena rutina.

Ni u jednom drugom sportu Split trenutno ni približno ne kotira toliko visoko na svjetskoj sceni. Danas u Split dolaze svjetski taekwondo treneri i sportaši. Danas je normalno da sportaši iz Švedske sele u Split kako bi ostvarili svoje taekwondo snove. Danas svjetske reprezentacije dolaze ovdje trenirati. Dolaze učiti.

Velika Britanija, recimo, svoje najbolje borce već godinama tradicionalno šalje na treniranje i brušenje u grad pod Marjanom. Zemlja koja ima izuzetno poštovanje prema tom sportu, koja u njega puno ulaže, koja ima olimpijske pobjednike i svjetske prvake i tretira ih kao vrhunske sportske zvijezde. Tome najbolje svjedoči činjenica da je olimpijsku prisegu u ime svih sportaša u Londonu 2012. čitala Sarah Stevenson, koja je četiri godine ranije u Pekingu Velikoj Britaniji donijela prvo olimpijsko odličje.

U 20 godina svog postojanja TK Marjan ispisao je povijest tog široj javnosti malo poznatog sporta i Hrvatsku pretvorio u pravu taekwondo velesilu. Svjetskih razmjera. U jednom od najpopularnijih borilačkih sportova kojim se, prema službenim podacima, danas u svijetu bavi više od 100 milijuna sportaša.

Ali još više od toga, što je u današnje vrijeme posebno važno i vrijedno — postao je praktično bazični sport i privukao tisuće i tisuće djece u svoje dvorane i programe. Djece koja će možda ostati u taekwondou, a možda preseliti u neki drugi sport. U TK Marjan dali su im mjesto za druženje. Za odrastanje. Za zaljubljivanje. I u sport i u putovanja i u život. I u pobjede. Tisuće djece pretvorili su u sportaše. I to ne samo taekwondoaše.

Kad ih potražite na googleu, već u naslovu vas dočeka ‘Marjan Taekwondo klub — Klub prvaka’.

U principu, ništa više ni ne treba dodati. Neka govori Njegovo Veličanstvo Rezultat.