I sada, godinu dana kasnije, nakon što su se čaše dignule visoko za bolju 2020., čovjek pomisli da bi bilo bolje da ih se jednostavno prolilo po podu i otišlo kući.

Hajduk su na katu u 2019. vodila opet dvojica predsjednika — Brbić te Lukša Jakobušić, njegov dojučerašnji dopredsjednik — dok je pitanje sportskog direktora čudom ostalo na istoj razini samo zato što Jakobušić nije pronašao novo rješenje za tu poziciju nakon smjene dvojca Kepčija-Stanić još na samom početku studenog. Zato se sve nadoknadilo s klupom; Boro Primorac je treći trener koji vodi Hajduk ove kalendarske godine, u kojoj je momčad zabilježila 13 pobjeda i 14 poraza u 30 utakmica. S 42 sakupljena boda u 2020. našli su se hajdukovci na -4 od Gorice i -7 od Lokomotive. O vodećem trojcu nema smisla ni počinjati; za Rijekom Hajduk kaska osam bodova, za Osijekom čak 20, a za Dinamom 24.

Davanje legitimiteta terminu “kmečavci” znak je da Lukša Jakobušić nema pojma u kojoj je klub poziciji sve ove godine, kao ni natruhe ideje o povijesti te borbe

I jasno da su navijači umorni, ojađeni, razočarani i naviknuti na ‘batine’ toliko da im se najčešće o svemu tome više ne da ni razmišljati, a kamoli nuditi rješenje. Na splitskim ulicama je spomen Hajduka postao tabu-tema, ona koja se prešutno izbjegava naprosto zato jer se o njoj više nema baš ništa smisleno za kazati. Nema više ni raspravljanja, ni natezanja, ni povišenih tonova sa zidića: Hajduk pomiče standarde u lutanju, besmislenim i naglim odlukama i kratkoročnim potezima koji su često kontradiktorni. Zaboga, momčadi su na uzorku od čitave kalendarske godine pravi ‘rivali’ postali Slaven Belupo i Varaždin, s četiri, odnosno šest bodova manje.

U takvoj situaciji vrijedi ona da i noga u dupe predstavlja korak naprijed.

A noga u dupe je bila jaka. Briljantna šestorka iz Nadzornog odbora nije vjerojatno računala da će navijači na klupskoj Skupštini okrenuti palac dolje njihovu bliskom suradniku Brbiću, pa ju je — krive i dužne — dopao posao pronalaska novog predsjednika, trećeg u njenom mandatu. Mora se priznati da su Benjamin Perasović i družina iza njega barem dosljedni u svojim potezima, pošto je njima svojstven bio onaj u kojem su 74 dana, od otvaranja natječaja u kolovozu do njegova očiglednog poništavanja krajem rujna, došli na ideju kako će inače transparentan protokol pretvoriti u novu farsu.

“Nama nije baš sjeo način na koji je Lukša otišao”, izjavio je između ostalog Perasović po Jakobušićevu ustoličenju, ali je isto tako na predstavljanju legitimirao to poništenje natječaja potpuno promašenom analogijom s Goranom Ivaniševićem i njegovim osvajanjem Wimbledona. “To što Jakobušić ne posjeduje fakultetsku diplomu zapravo i nije toliko bitno (…), to vam je kao Goran Ivanišević kad je osvojio Wimbledon”, briljirao je Perasović tada. “Nije se po svom trenutačnom statusu mogao naći među ostalim tenisačima, sudionicima turnira, ali je od organizatora dobio wild card i onda je Wimbledon i osvojio!”

Jakobušić je, pak, čovjek koji se s tim nije zamarao, baš kao što se nisu zamarali ni Hajdukovi navijači koji su davnih dana još jednu kalendarsku godinu proveli u borbi za Kodeks, kojim bi se baš izbjegle mogućnosti da netko vlastitu nesposobnost rješava poništenim natječajima i moljenjem ljudi s dna liste kontakata na mobitelu da se vrate u klub. Jakobušić zna što se po ulicama priča; on zna da veliku većinu navijača ne zanimaju priče o procesima, o strukturama, ma ni o dugoročnosti, ako ona ne znači samo jedno — da Hajduk počne konačno osvajati.

I to je veliki, veliki problem.

Novi je predsjednik na svom predstavljanju izgovorio hrpu kontradikcija, ali naravno da je sve prekriveno glazurom izjave kako će se “sigurno osvojiti nešto”. Pritom je uspio denuncirati koncept strategije, tvrdeći kako je ljudima “puna kapa strategije”, ali da će je “svakako napraviti”. Odbacio je, u maniri populista, i mogućnost da angažira savjetnike za određene sektore, već je — čvrstom rukom kakvu čitatelji portala priželjkuju — udario šakom o stol i po tko zna koji put pomeo sportski sektor.

I o tim potezima, objektivnosti radi, valja suditi pojedinačno, za što će svakako biti prigode. Međutim, od predsjednikova razmišljanja najopasnije je upravo to što je sve podvukao pod misao kako će Hajduk “sigurno nešto osvojiti”, i da je za to jedini preduvjet “jedinstvo”. Jedinstvo kao faktor obično znači kupovinu vremena, s tim da Jakobušić ne samo da nije radio na jedinstvu, već se u dva mjeseca na poziciji predsjednika uspio preko medija prepucavati s klupskim kapetanom. No, ni to čak nije najbizarnija kontradiktornost u moru njegovih riječi. Misao da će kao ‘gazda’ donijeti Hajduku toliko željene trofeje Jakobušiću je postala misao vodilja, a na Hajdukovim je navijačima da ne preispituju tu putanju.

Rekao je stvari s kojima se čovjek može ili ne mora slagati. Hajduku je doista jedan od većih problema u cijeloj priči taj što su ljudi u klubu toliko paralizirani strahom od javnosti da će uručiti otkaz treneru koji je ispunio zadane ciljeve samo zato što je “u javnosti stvorena negativna atmosfera oko momčadi”. Jakobušić je izjavama o medijima i njihovim dao naslutiti da će, svom ‘čvrstom’ stavu unatoč, biti na sličnom tragu, ali njegovo razumijevanje te iste javnosti naprosto je katastrofalno.

Ni pišanje po Kodeksu nije ni sjena katastrofalne rečenice kako “ima osjećaj da (Hajduk i navijači mu, op.a) svima idu na živce”, i da bi “nam cijela Hrvatska dala trofej, samo prestanite, kako kažu, kmečat”. To što je na taj užas dodao i napomenu kako on vjeruje da tu “ne bi ni bio da je situacija bolja” samo govori i o tom njegovu ‘samouvjerenom’ stavu.

Davanje legitimiteta terminu “kmečavci”, skrojenom iz samog centra kvarne moći baš kako bi se pokušala diskreditirati borba za čisti hrvatski nogomet znak je da Lukša Jakobušić nema pojma u kojoj je klub poziciji sve ove godine, kao ni natruhe ideje o povijesti te borbe, zbog koje su baš Hajdukovi navijači ugrožavali sebe i svoje privatne živote na dobrobit cjelokupnog nogometa. Lukša samo zna da je trenutno ta borba na ledu i da mu je ta činjenica omogućila da mimo natječaja uskoči u predsjednički ured.

I nije nimalo slučajno da mu je jedini konkretni potez taj da je, baš kao i predsjednik Nadzornog odbora — koji je, pak, upao na tu poziciju zato što je svojedobno s Rive pokazivao srednji prst nogometnom establišmentu — pohitao u Hrvatski nogometni savez, ovog puta s ciljem da se eto, “ne svađamo”. Njegova ideja da će sjediti u loži s tipovima iz Saveza samo “ako bude u tijelima HNS-a” jasno sugerira kako je po njemu jedini način da Hajduk dođe do uspjeha onaj dobri, stari, provjereni: da postaneš dio tog establišmenta, baš kao što je to napravio, primjerice, Damir Mišković.

Koliko daleko seže ta ovisnost o dinamici unutar Saveza najbolje pokazuje činjenica da je praktički jedini konkretni potez osim smjena bez zamjena bio onaj u kojem je Jakobušić od Davora Šukera ‘nažicao’ novi poljudski travnjak, nakon što je u svom prvom mandatu prvo govorio kako neće na Poljud na utakmicu protiv Mađarske, da bi se — što je opet priča za sebe — krio po istočnoj tribini jer nije bio u stanju elaborirati svoje misli i odluke.

Nije ni trenutka pomislio kako je sramotna činjenica da klub sam praktički pet godina nije u stanju posaditi i održavati svoj travnjak, već se to ‘odrađuje’ tako da se jeftino pogazi ideale i svrsta s onima koji su navijačku borbu Hajdukovih ljudi gazili, pljuvali i ismijavali. Za nekog tko je navodno sposoban Hajduk vratiti na stare staze slave sam, “bez savjetnika i strategija”, takva nemogućnost samostalnog rješavanja jednog običnog travnjaka poprilično je porazna.

Još poraznije je to što Hajdukovi navijači, umorni od svega, takvu demagogiju počinju i sami sebi legitimizirati.

Odjednom je taj novac za travnjak postao ionako “Hajdukov novac”, i odjednom su sve te pljačke i gaženja kluba kao institucije — bez obzira na nesposobnost ljudi koji su ga vodili — eto, u redu, jer ako već ne možeš sam odraditi najbazičnije procese s gledanjem u budućnost, onda je okej i da se popišan vratiš pred noge ovih s vrha. Prihvaćanjem Jakobušićevih konstrukcija i poteza kao “logičnih” dopustili su promjenu paradigme i odlazak linijom manjeg otpora, kao što je prihvaćanje ideja i da su hajdukovci zapravo zaista kmečavci i da “ulica vodi klub”, što je u nešto blažem obliku također Lukša dao na znanje. Jer je valjda ulica kriva za to što klupska sportska politika nema glavu i rep već nebrojeno godina i što Hajduk ne može ni održavati vlastiti travnjak kako spada.

Ta je “ulica” jedino omogućila da Hajduk ima i previše novca na računu, s kojim konačno samo treba suvislo upravljati. Svi ovi koji su prodefilirali kroz klub u međuvremenu bi vjerojatno bili i najsretniji da su mogli krenuti putem kojim je Lukša sada deklarativno krenuo, jer je to kudikamo jednostavniji i brži put do ‘uspjeha’. Svaki Hajdukov navijač koji se, primjerice, našao na Poljudu 28. svibnja 2005., kada je Hajduk osvojio posljednju titulu pregazivši Varteks 6:0 — nakon čega se Ćiro Blažević doslovno isti tren preselio s jedne klupe na drugu — zna kakav je to trofej bio. Ukratko, onaj zbog kojeg se i odlučilo kako nam takvi trofeji ne trebaju, i zbog kojeg se krenulo u bitku koje se sad i sam Hajdukov predsjednik indirektno odriče.

S ovakvom retorikom i načinom rada kakve je prigrlio Jakobušić poruka postaje da je povratak na takve ‘trofejne’ staze prihvatljiv — jer kmečiš ako priželjkuješ ideju jakog i neovisnog Hajduka, takvog koji neće kresati budžet i onda moliti za usluge; takvog u kojem će Uprava konačno odraditi svoj posao.