Odjednom, nakon dobrog dodavanja, reket se rastvori. Imate širok koridor prema košu. Zaletite se, krenete u skok računajući na lagano polaganje, kada krajičkom oka spazite zapletaj dugačkih udova uokviren divljom, gotovo pa zlom kosom koja obrubljuje glavu poput Meduzinih zmija kako juriša na vas, kako diže ruke, kako vas pokušava blokirati. Mijenjate ruku i promašujete dok vaš krakati suparnik lakoćom baletana hvata loptu te je grli poput djeteta koje treba zaštiti.
Joakim Noah odlazi u penziju.
Čovjek koji je godinama bio jedan od najboljih centara lige, defenzivni savant oko čijih se vještina oformila najbolja obrana prve polovice ovog desetljeća, napustio je parkete lige kao blijeda sjena samog sebe, unakažen ozljedama zbog kojih već pet godina ne predstavlja faktor u NBA svijetu. Kada nove generacije kroz 20 godina iz nekog razloga bace pogled na njegovu statistiku, neće ostati impresionirane. Kroz karijeru je Noah imao prosjeke od devet poena, devet skokova, tri asista i jedne blokade uz 49 posto šuta iz igre, siromašne brojke koje ukazuju tek na solidnog igrača i ništa više. No, kako li će samo te nove generacije biti u krivu! Noahov vrhunac bio je kratak, trajao je tek pet godina, ali je bio spektakularan na iznimno nespektakularan način. Joakim Noah je na svom vrhuncu bio Hall of Fame igrač.
Sin nekadašnjeg osvajača Roland Garrosa Yannicka Noaha i Miss Švedske Cecilie Rodhe odrastao je u bogatom kućanstvu, pohađajući elitne škole na svom putu prema košarkaškoj slavi. Noahovo ponašanje na parketu i izvan njega bilo je direktno suprostavljeno njegovu odrastanju, kao da je superkompenzirao za sve ono što se obično predbacuje ljudima s privilegiranim odrastanjem — poput mekoće, nonšalancije ili osjećaja da mu sve treba pripasti na srebrnom pladnju.
Joakim Noah je na svom vrhuncu bio jedinstven igrač, umjetnik dodavanja, defenzivni genijalac, radnik i ratnik
Noah je bio igrač čistog, iskonskog intenziteta, radnik i u teretani i na parketu, čovjek čiji se motor nije gasio, kao da nema drugog izbora za preživljavanje od igranja košarke. Kada ste ga gledali, osjećali ste kao da gledate čovjeka iz Comptona ili Englewooda koji je prošao sve i svašta u životu, a ne sportskog aristokrata koji je veći dio djetinjstva proveo u komuni Levallois-Perret, jednom od najskupljih pariških predgrađa.
Ne čudi stoga što je pronašao savršen dom u Chicagu, gradu koji se diči svojom radničkom prošlošću i mentalitetom. Stigao je u Bullse uz puno skepse s Floride, gdje je s Gatorsima uzeo dva naslova prvaka igrajući u ekipi s Alom Horfordom i Coreyjem Brewerom. Navijači i novinari kritizirali su nedostatak šuterskih sposobnosti, slabašnu post igru, njegovo mršavo tijelo i godine — Noah je proveo tri sezone na koledžu — a najdalje je otišao kolumnist Chicago Tribunea Rick Morrissey, koji je u tekstu napisao kako će ga pojesti s malo salse postane li Noah ikad produktivan NBA igrač. Dvije godine kasnije Morrissey je doslovno progutao svoje riječi, baš kao i ostali kritičari koji su sumnjali u njegove sposobnosti.
Istina, Noah nije bio sjajan napadački igrač, pogotovo ako ste ga promatrali kroz prizmu klasičnih centara — njegova leđna tehnika bila je siromašna, dijapazon poteza u low-postu svodio se na desni horok, njegov šut s poludistance bio je relativno precizan (pogotovo s elbowa) ali je izgledao toliko nezgrapno da je izazivao podsmijeh, a mjesto roll čovjeka u p’n’r akcijama uvijek je prepuštao svojim kolegama, primarno Carlosu Boozeru i, nešto kasnije, Pauu Gasolu. Jedina elitna vještina koju je Noah imao u napadu bila je njegova sposobnost razigravanja suigrača, koju su Bullsi u svojim kasnijim iteracijama eksploatirali do besvijesti — gotovo svaka Chicagova akcija počinjala je uručivanjem lopte Noahu na vrhu reketa, nakon čega bi se ostatak ekipe počeo kretati, čekajući loptu.
No njegova prava vrijednost bila je u obrani.
Kao radnički grad, Chicago je uvijek stavljao obranu iznad napada. Najbolje momčadi koje je grad vidio, poput Bearsa iz 1985. ili Jordanovih Bullsa bile su bazirane na brutalnoj obrani, na mljevenju suparnika u nemilosrdnom žrvnju. Michael Jordan, Luis Aparicio, Duncan Keith, Mike Singletary, Brian Urlacher, Scottie Pippen, Chris Chelios, Ryne Sandberg, Dick Butkus, Richard Dent… Legenda do legende, svi redom genijalni defenzivni igrači. Joakim Noah zaslužuje svoje mjesto među njima.
Na svom vrhuncu Noah je bio elita. Mogao je čuvati bilo kojeg igrača u postu. Izluđivao je suparnike svojom brzinom, pozicioniranjem, aktivnim rukama i intenzitetom zbog kojeg su ga suparnički igrači i navijači mrzili. Zamislite Pata Beverlyja u najboljem (najgorem) izdanju, udvostručite ga, navijte ga poput igračke i pustite da zvrnda — to je bio Noah. Iritantan do bola ako ste stajali na drugoj strani, obožavan od Chicagovih navijača.
Njegovo najveće oružje u obrani bio je help defense koji je bio baziran na iznimnoj brzini reakcije, dugim, uvijek raširenim udovima, čitanju napada i sposobnosti da se pravovremeno odlijepi od svog čovjeka, ne dopuštajući koridor za podvaljivanje lopte. Napad je ono zbog čega ljudi najčešće gledaju basket, ali obrana Bullsa tih je godina bila tako estetski lijepa da ju je teško opisati; poput savršeno uigranog modernog plesa u kojem svaki igrač zna točno kada i gdje se izrotirati, pogotovo kada su na parketu uz Noaha bili Luol Deng, Taj Gibson i Jimmy Butler.
Trener Tom Thibodeau prenio je svoju šampionsku obranu iz Celticsa inzistirajući na dva koncepta — iceanju p’n’r-a, pri čemu se lopta gurala prema osnovnoj liniji kako bi se zatvorio pick bez rotacije, te zatvaranju corner trice. Zahvaljujući njegovim idejama i sjajnoj egzekuciji na parketu Chicago je u dvije sezone uspio doći do 62 pobjede (odnosno njihova ekvivalenta, pošto se zbog lockouta u sezoni 2011./12. igralo samo 66 utakmica) te jednom do finala Istoka u kojem je ozbiljno namučio Miami Heat izgubivši četvrtu utakmicu serije u produžetku, a petu sa tri razlike.
Nažalost, momčad je u punoj snazi igrala kratko zahvaljujući seriji ozljeda — prvo je Derrick Rose nastradao u playoffu protiv Sixersa i više nikad nije bio isti igrač, pa je Dengu krivo izvedena punkcija kralježnice, zbog čega mu je život došao u opasnost i on više nikad nije bio isti igrač, a onda je Noaha pojeo plantarni fasciitis sezonu nakon što je proglašen najboljim defenzivcem lige i četvrtim čovjekom u MVP glasovanju. Ni on više nikad nije bio isti igrač.
Da ih ozljede nisu uništile i da nisu glupavo trejdali Kylea Korvera vrativši ostarjelog Kirka Hinricha u momčad, Bullsi su u jednom trenutku mogli imati petorku Rose-Butler-Deng-Gibson (Boozer)-Noah, s klupom na kojoj su sjediliKorver, Nazr Mohammed, Marco Belinelli, Rip Hamilton i Nate Robinson. Protiv Rosea u izolacijama, snajperista s klupe i briljantne obrane predvođene Noahom svaka ekipa bi se namučila, uključujući i LeBronov Heat, ali nikad ove Bullse nismo vidjeli u punom sjaju. Uvijek je netko bio ozlijeđen, uvijek je netko igrao na 60 posto mogućnosti, uvijek je playoff bio razočaranje. Da su Bullsi još jednom ili dvaput povukli do konferencijskog finala ili čak stepenicu više, oni klinci u budućnosti ne bi ni gledali Noahovu statistiku. Ne bi bilo potrebno.
Ali nisu. Joakimova je karijera po mnogočemu replika te ekipe Bullsa. Obećavajući početak, nevjerojatan uzlet, ozljeda na samom vrhuncu i polagani raspad. Bullsi su kemijali sve i svašta kada su Rose, Deng i Noah napustili klub pokušavajući oformiti momčad oko Butlera, ali to više nije bilo to. Noah je, pak, nastavio karijeru u Knicksima, ali ozljede su ga unakazile, a on se okrenuo partijanju u svom rodnom gradu te je od igrača intenziteta i klase postao košarkaška nakaza, inverzija samog sebe. U New Yorku ga navijači dan-danas s pravom mrze.
No, ono što se dogodilo nakon ozljede ne može baciti sjenu na njegovu briljantnu, pomalo neshvaćenu karijeru. Joakim Noah je na svom vrhuncu bio jedinstven igrač, umjetnik dodavanja, defenzivni genijalac, radnik i ratnik. Ne postoji igrač Bullsa, osim Tonija Kukoča, kojeg sam više volio. Ne postoji, isto tako, igrač kojeg bih više mrzio da nije igrao za Bullse.
Kada se sjetimo najboljih trenutaka karijere, sjetit ćemo se one akcije, znate, ONE AKCIJE protiv Celticsa kada su Baby Bullsi namučili aktualne prvake u jednoj od najboljih playoff utakmica svih vremena. Sjetit ćemo se njegove skoro pa MVP sezone kada je okljaštrenu momčad Bullsa odveo do 48 pobjeda, dijeleći 5,4 asista po susretu. Sjetit ćemo se njegova beefa s Kevinom Garnettom i njegova beefa sa čitavim gradom Clevelandom. Sjetit ćemo se filigranski precizne obrane, ispaljenih pištolja nakon nezgrapnih šutova, nekontroliranih urlika, Boozerovih urlika “Grab it, Joe!” na defenzivnom skoku, momčadskog zatvaranja Kobeova božićnog šuta i zavlačenjem pod kožu LeBronu (iako znamo tko je taj duel dobio).
No, da moram opisati jedan trenutak zbog kojeg obožavam Noaha, to bi bio moment kada se razočarao u Tonya Snella — zato što ovaj nije proslavio koš ekipe dovoljnim intenzitetom. Noah je, bar u Bullsima, bio takav igrač — ili ste peglali na 100 posto, ili ste bili prekriženi. Rose, Deng, Butler, Thibs, svi su bili mentalno građeni na sličan način, ali nitko poput njega.
Šteta što su ga ozljede uništile. Baš poput svoje momčadi, Joakim Noah nikad neće biti smatran velikim. On će ostati kultni igrač, baš kao što će ti Bullsi ostati kultna momčad. Critically aclaimed, što bi rekli Ameri, ali ne i mainstream hit. Što je u jednu ruku šteta, ali s druge strane neki od najboljih muzičara ili filmaša nikad nisu bili popularni ili priznati od šireg auditorija. Kad bolje razmislim, to je savršeno mjesto za Joakima Noaha.
Cult classic, not best-seller, što bi rekli The Streets.
